Piše Aneli Dragojević Mijatović
Građani solidarniji međusobno nego sa štrajkašima
Činjenica da uslijed obustave tramvajskog prometa u Zagrebu nije bitno povećan promet osobnim automobilima, te da su zasad izbjegnute velike gužve, ukazuje da se tramvajem voze građani koji stvarno nemaju izbor da, ako ne ide tramvaj, sjednu primjerice u svoj automobil. To su dakle oni kojima javni prijevoz stvarno i najviše treba, umirovljenici, studenti i radnici koji idu na posao, a nemaju auto kao alternativu. Ne voze se dakle tramvajem radi štednje ili jer tako žele. Oni su ovim štrajkom bili i najviše pogođeni. Najgore je što su neki morali strahovati hoće li stići na zakazane liječničke preglede na koje se i inače dugo čeka. Brojni su krenuli pješke ili biciklom, ili se pak snašli zajedničkim kvartovskim prijevozom. Vrlo brzo ljudi su se povezali i pomogli si međusobno. Nekoga je povezao susjed, a bilo je i građana koji su dobrovoljno vozili ukrug jer im je bilo žao sugrađana i jer su željeli pomoći, što je ljudski i plemenito. Istina je da pravo na štrajk ima svaki radnik u cilju poboljšanja radnih uvjeta i dostojanstva rada. I većina se obično s onima koji su u štrajku solidarizira, te pozdravi sindikalne i radničke akcije, koje su u kapitalizmu rijetke, a sve potrebnije.