PIŠE ROBERT MATTEONI
Uljanik, pa Uljanik i Uljanik. Pula.
Jedna od onih slika koje iz ranog djetinjstva ostaju u pamćenju bila je ograda škvera. Obitelj je živjela u nekadašnjoj Ribarskoj ulici, čiji je početak bio nasuprot nečemu što tada, s 3-4 godine nisam mogao pojmiti. Sjedio sam na zidiću iza Kapelice Sv. Marije Formoze, čekao oca. Pedesetak metara od doma u prizemlju trošne kućice, naslonjene na najstariju kuću u Puli. Ona koja je na uglu (današnje) Maksimilijanove i Prolaza kod Zdenca i datira iz 1270. godine. Kapelica je pak bila još starija, iz 6. stoljeća. Pamtim tada neku strku i galamu oko kapelice kada su sedam godina stariji brat i par hrabrih mu prijatelja skakali s vrha. To su tada bile zabave, pojašnjavao mi je kasnije veliki poznavatelj pulske povijesti i njene arhitekture, Anton Percan. Stanovao je preko puta, u istoj, Ribarskoj ulici. No, najupečatljiviji prizor ostao mi je kad se iz pravca te porte odjednom stvorila masa ljudi, koja je dobrim dijelom milila i Ribarskom ulicom, i prema pošti. Uplašio sam se valjda i jurio kući. Starog ne bi bio dočekao jer je, kao i brojni Uljanikovci, radio prekovremeno. Takva su bila vremena 1960-tih, krenuli bi u 7 i vraćali se u 7, navečer. Imao sam četiri godine kada me mama "svečanije" odjenula i prvo odvela na sladoled u obližnju slastičarnicu koju se kolokvijalno zvalo "rupa". Tamo su Izet, Hamzi i Selim Ahmeti znali razveseliti nas klince bacanjem kuglica u vis pa u kornet. Brat mi je tamo često bio, pa su mi uvijek davali kuglu više. Današnji veliki talent Istre 1961, reprezentativni veznjak (U18) Dukan Ahmeti, je Izetov unuk i bio bi silno ponosan njegovim talentom. Kazali su mi već odavno oni koji su gledali, kako je pokojni Izet bio košarkaški majstor. Na igralištu škole onomad Moša Pijade, oduševljavao je sa stotinjak pogodaka iz slobodnog bacanja, zaredom, bez ikakvih teškoća.
