Piše Robert Matteoni
MetroPola: Kakav sport želimo i želimo li ga uopće
Posljednjih godina možemo slušati teze kako su više ili manje uspješno komercijalizirani sportski objekti (i) u Puli. Pohvalno se govori kada se prodaju termini za treniranje klubovima i reprezentacijama, tuzemstva i inozemstva. To s jedne strane djeluje pozitivno za onog koji unovčava to rentanje. Što je s onima, a to su domaći klubovi i sportaši, koji zbog toga imaju manje termina i moraju se prilagođavati gostima? Logika nam sugerira da su se sportski objekti gradili za domaće sportaše, a činjenice potvrđuju da su novac izdvajali građani. U tom smislu, prioritet bi uvijek trebao biti zadovoljenje potreba ovdašnjih sportaš(ic)a i klubova, a tek onda, ako ima slobodnog prostora, za goste koji će to plaćati. Nerijetko se događa obrnuto. Kao i primjer da se gostima omogućuju standardni uvjeti (grijanje, topla voda i slično), a da ovdašnja sportska mladež nerijetko trenira u hladnim uvjetima, bez toplog tuša i slično. Jest da je trgovačka logika da gostima budu na raspolaganju uvjeti koje su platili. No, stvar je zasluge istog tretmana i za one koji žive i rade u Puli, i njihova djeca, jer sve plaćaju cijele godine kroz doprinose, prireze, poreze i ine namete.
