PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO
Godinu dana nakon potresa u Petrinji mnogi ne spominju one ruševine koje se ne vide. To su duše Petrinjaca koje, unatoč svemu, još uvijek vjeruju u čudo
Godina dana prošla je od podrhtavanja tla u Petrinji i okolici. Zadrhtala je tada ne samo zemlja u svojim dubinama, već i srce svakog normalnog čovjeka koji je osjetio empatiju prema ljudima kojima se čitav život, u samo nekoliko sekundi, pretvorio u ruševine. Vjerujem da svatko od nas na svoj način pamti taj petrinjski potres, baš onako kako pamtimo posebne povijesne trenutke; nažalost, najčešće teške. A ako i nismo svjedoci nekog događaja, ipak se nerijetko sjećamo trenutka gdje i kada smo za njega čuli. Tako i ja pamtim taj dan koji je na svoj tragičan način zapečatio ionako jednu od najbizarnijih godina na svijetu.
