Pregled dana

nedjelja 29.08.2021.

(Foto EPA)
Kolumna
PIŠE Jurica KÖRBLER

KRAH POLITIKE AMERIČKOG PREDSJEDNIKA Dok Amerikanci bježe iz Afganistana, ekstremisti zbijaju redove. "Pospani Joe" je doživio debakl

U Afganistanu katastrofa, napadi bombaša samoubojica, dramatične scene, bijeg saveznika, krah politike Joea Bidena. Koje je samo razočaranje američki predsjednik, pa nije čudo što Donald Trump likuje i tvrdi da se u njegovo vrijeme to ne bi dogodilo. Vjerojatno i ne bi. I to je sva tragedija afganistanske avanture koja završava poražavajućom činjenicom da je šačica ekstremista do nogu potukla navodno najveću vojnu silu svijeta. Uzalud Bidenove suze na televiziji, očito taj postariji čovjek nije u kondiciji voditi velesilu kao što je Amerika pa republikanci traže smjenu. Da nema nezavisnih i objektivnih medija pokazuje i New York Times koji štedi Bidena, a Trumpa je napadao svim silama i za mnogo manje greške od ove koju je počinio sadašnji predsjednik.
Prizor iz Afganistana / Robert Frank (EPA / Milivoj Mijošek)
Kolumna
KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA ROBERTA FRANKA

Nakon što je u Afganistanu izdao male ljude, civile i partnere, Biden je srušio američku kulu od karata. SAD-u VIŠE NITKO NE VJERUJE

Uzalud Joe Bidenu molitveno križanje ruku, stresom stisnuti mišići lica, spojene usne koje odaju bijes, pogled pun boli i tijelo u grču. Ništa od toga trenutno nema nikakvu specifičnu političku težinu. Nitko ni time ni njime nije impresioniran. Jedino možda sa svojih 79-godina izaziva žaljenje starog čovjeka koji je u smiraj života umjesto igre s unucima odabrao vođenje najkompliciranije države svijeta. To s njegovim licem i glavom uronjenom u šake samo su geste i poze predsjednika koji je tek sada kad se dogodio big shit shvatio težinu posljedica svoje odluke. Ono što je napravio je nepripremljeno, brzopotezno i kaotično američko napuštanje Afganistana. Odlučio je to provesti bez podvarijanti a), b), i c) ako stvari krenu krivim tokom. A ne samo da su krenule, već se krvlju poplavljena voda izlila iz korita rijeke i sve je otišlo k vragu do neslućenih razmjera. Neće to što se dešava u Afganistanu, kao ružan oblik američkog moralnog posrnuća, obilježiti samo Bidenov predsjednički mandat. Gore je što će to opteretiti američku vanjsku politiku novim obrascem ponašanja najveće sile svijeta. OK, Amerika je, ni prvi ni zadnji puta, ponižena i poražena. Važnije je, međutim, i to ostaje uklesano u kolektivnu memoriju, da je ispala nepouzdana. To se ne zaboravlja. A od nepouzdanosti do izdaje kratak je put. Biden je prešao demarkacijsku liniju. Oba pojma, „nepouzdanost“ i „izdaja“, upisuju se kao nove „vrijednosti“ američke politike prema partnerima. Nema više nikakve sumnje da su Biden i Amerika ispali nepouzdanima prema civilnim partnerima koje su izdali. I koji će biti ubijeni.
Robert Frank
Kolumna
PIŠE ROBERT FRANK

Ako već poslodavci u turizmu moraju dovoditi radnike sa strane, onda za to moraju dobiti pomoć države, gradova i općina

U svojoj suštini svijet je po mnogim kriterijima čudno podijeljen. Tako, naprimjer, u jednom njegovom dijelu, uglavnom po cijeloj Africi, postoji suficit radne snage koja na tom kontinentu teško dolazi do posla. U Europi, posebno onom najrazvijenijem dijelu poput Njemačke, radna je snaga deficitarna. Kancelarka na odlasku Angela Merkel iznijela je podatak kako toj državi nedostaje oko 400 tisuća radnika za popunu mjesta koja se plaćaju najmanje, pa do onih čijim plaćanjem radnik može itekako dobro (pre)živjeti. Upravo u skladu s tim potrebama pragmatična Merkel formurirala je politike prema izbjeglicama pa ih je u jednom trenutku u Njemačku propušteno približno onoliko koliko ih je trebalo tamošnjim poslodavcima. I u najvećim svjetskim krizama, prema svojim potrebama odgovorni i organizirani Nijemci izvukli su određene benefite. Njemačka je država čija vlast, iz koje god stranke ili grupacije dolazila i s kojim god svjetonazorom preuzme ključne institucije, gleda unaprijed, korak ispred svih ili barem najvećeg broja razvijenih država. Anticipacija gospodarskih trendova omogućava joj da strateški planira potreban broj zaposlenih, kada ih i odakle dovesti ako ih nema dovoljno u svom radnom bazenu, koliko ih platiti te kako u svemu tome, toj zamršenoj igri između kapitala i radnika, a negdje u tampon zoni i države, osigurati ravnotežu sustava i zajedničkog zadovoljstva svih aktera u priči. Njemačkoj je, dakle, već sada jasno, kad je riječ o nedostatku radne snage koja mora opsluživati njeno kompleksno gospodarstvo, koliko joj i čega u bližoj perspektivi treba.

Prethodni dan

Slijedeći dan