PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
1001 NEDJELJA: Želi živjeti, a od života malo toga ima, gotovo ništa, pokoji udah, pokoji izdah, malo meda s orasima i oblak koji nesmiljeno prokišnjava
I primi on čovjeka za ruku, a tamo nema ruke, samo rukav od odijela. Bio bi se zakleo da ovaj ima obje ruke. Uhvati ga zatim za drugu ruku, i tamo samo rukav. Ali ne odustaje. Obgrli on čovjeka, a ispod odijela uopće nema čovjeka. A ovaj i dalje do njega sjedi i ponavlja: Budalaština. Da li da ga po labrnji udari, pomisli. Ali ima li uopće labrnje? Da li da ga zvekne cipelom u međunožje? Gdje li mu je sada onaj krumpir da ga po toj čelendri opali? I sve tako cilja gdje bi ga klepio, a sve ga strah da to na ovome niti ne postoji
