Piše Robert FRANK
Umro je moj otac, volio bih da se nastani na planet Farout
Posljednji zapuh vjetra kroz otvoreni prozor bolesničke sobe ugasio je svijeću života mog oca. Slabi plamen dogorio je do kraja, vosak se pretvorio u bezličnu masu. Nastao je potpuni mrak i nerazgovjetni zvukovi od kojih šumi u ušima. Otac je umro sam, pod maskom s kisikom, daleko od bilo koga svog, sebi važnog, intimnog. Umro je okružen nepoznatim, ali dobronamjernim ljudima koji su mu dokraja pomagali. Vjerojatno su mu olakšavali zadnje udisaje. Uvjeravam se da mu je netko u samrtnom hropcu zadržao ruku, uputio zadnji pogled prema njegovim snenim, umornim i mutnim očima. Možda je tom nekom nepoznatom, ali dobronamjernom, sitnim, jedva primjetnim pogledom ispod poluspuštenih kapaka uspio uputiti zahvalnost što ga otpraća kao čovjeka. Umro je od koronavirusa koji je uništio njegovo ionako oslabljeno tijelo.
