Plenković raspušta Sabor za vrijeme zasjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije?

(Hina)

Hodnici na Markovom trgu već bruje o masterplanu šefa HDZ-a: Andrej Plenković raspustit će Sabor za vrijeme predsjedanja Hrvatske EU-om, u dogovoru s glavnim tajnikom HDZ-a i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem. Iako je Ustavni rok za raspuštanje 14. listopada 2020., četiri godine od dana konstituiranja, premijer bi nepopularan potez mogao povući ranije, točnije prije ljetne stanke koja počinje sredinom srpnja

Prvi put otkako se pridružila Europskoj uniji, Hrvatska će od siječnja do kraja lipnja sljedeće godine predsjedati njezinim Vijećem. Kao članica skromnog političkog utjecaja, imat će priliku promovirati turizam, dogovoriti suradnje s korporacijama, pozicionirati se na međunarodnoj sceni. Iako će Hrvatska Europom predsjedati iz Bruxellesa, takozvanim Brussels-based modelom, u Zagrebu će se održati summit šefova država i vlada država članica, kao i sastanci i konferencije na ministarskoj razini. Tom prigodom zaposlit će se otprilike 400 ljudi, a očekuje se prisustvo čak 1.400 novinara iz svih zemalja članica.

Isplativ scenarij

Unatoč svemu nabrojanom, izvjesno je da Hrvatskoj ta polugodišnja funkcija na koncu ipak neće donijeti ništa ekstravagantno, nikakav dugoročan profit. Više će to biti reality show kratkog sjaja iza kojeg se krije tek moć birokratskog slaganja dnevnog reda za sastanke Vijeća. Hrvatskoj, dakle, možda i neće, ali premijeru Andreju Plenkoviću vrlo vjerojatno hoće. I ne samo zato što Plenkoviću Europa nije stranac. Naprotiv, Bruxelles i Strasbourg njemu su domaći teren. Premijer nije samo bivši europarlamentarac, on je svojedobno bio i načelnik Odjela za europske integracije, zamjenik šefa Misije pri Europskoj uniji, supredsjedatelj Zajedničkog parlamentarnog odbora Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, kao i državni tajnik za europske integracije.

Plenković bi, po svemu sudeći, mogao itekako dobro unovčiti svoje iskustvo. Hodnici na Markovom trgu već bruje o masterplanu šefa HDZ-a: Andrej Plenković raspustit će Sabor za vrijeme predsjedanja Hrvatske Europskom unijom, u dogovoru s glavnim tajnikom HDZ-a i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem. Iako je Ustavni rok za raspuštanje 14. listopada 2020., četiri godine od dana konstituiranja, premijer bi nepopularan potez mogao povući ranije, točnije prije ljetne stanke koja počinje sredinom srpnja. I dok bi raspuštanje netom prije godišnjih odmora bio tek pragmatičan potez, učiniti to isto na proljeće, u travnju, bilo bi riskantno kockanje s velikim ulogom - polugodišnjim mandatom šefa države.

Tom kronologijom izbori bi se održali početkom lipnja, dok bi Hrvatska još uvijek mahala upravljačkom palicom Vijeća Europske unije. Plenkoviću je taj scenarij isplativ iz (najmanje) dva razloga. Prvo, njime bi eliminirao unutarstranačke pretendente na njegovu poziciju. Drugo, HDZ bi na tim izborima gotovo sigurno s političke pozornice pomeo oporbu brzorastuće popularnosti, što bi stranci osiguralo još četiri godine vladavine.

Dimna zavjesa

Da Plenković ne drži sve konce Hrvatske demokratske zajednice u rukama, jasno je ovih dana više nego ikad. Broj stranačkih nezadovoljnika i izazivača raste, svađe su sve glasnije. Oponenti Davor Ivo Stier, Miro Kovač pa i neformalno najavljeni Ivan Penava i Tomislav Karamarko (od kojeg je Plenković u maniri velikoj mesije spasio HDZ pred parlamentarne izbore 2016.) nanjušili su svoju priliku. Iako su se dosad pokazali samo kao psi koji laju, ali ne grizu, vjerojatno ne želeći u ovom fragilnom trenutku, u jeku kampanje za predsjedničke izbore, osobno narušavati rejting stranke i reizbor njihove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, zube oštre za bitku nakon predsjedničkih izbora. Prividan mir u kući dimna je zavjesa za kaos koji će kulminirati tek post festum.

Premijerovi unutarstranački protivnici za razjedinjenje biračkog tijela, osipanje glasača desnog spektra direktno krive šefa stranke i njegov pretjerano liberalni impuls. Njima, osim što odgovara trenutni pad rejtinga HDZ-a, na ruku ide i aktualni raspored izbora: predsjednički, unutarstranački, parlamentarni.

Jačanje lijevog centra na čelu s SDP-om, Stieru i Kovaču odgovora u toj mjeri što će to iskoristiti kao alibi za kandidaturu na mjesto predsjednika HDZ-a kako bi spasonosno ponovno ujedinili stranku i otpočeli borbu za povratak povjerenja i animaciju desnih birača, koji su mahom pobjegli desnijim opcijama. SDP-ovo sve jače puhanje za vratom sve ozbiljnije, dakle, kompromitira Plenkovićevu poziciju unutar i izvan stranke. Nakon europarlamentarnih izbora šef SDP-a Davor Bernardić uspio se dignuti iz mrtvih, a sada, čini se, ne gubi vrijeme i oko sebe okuplja prilično, naprema HDZ-u ratobornu, a prema njemu pacifistički nastrojenu koaliciju lijevog centra, spremnu na pregovore i suradnju. Paradoksalno, iako im Plenkovićev vizionarski pothvat ne bi išao na ruku, opozicija taj prijedlog, s obzirom na to da opetovano sama konstantno zaziva prijevremene izbore, ne bi mogla odbiti isključivo zbog vlastite vjerodostojnosti.

Premijer je u međuvremenu, u prvoj polovici godine, poslije skandala zvanog "HDZ-ovi ministri korupcije" propustio priliku da raspiše prijevremene izbore, a sada je, povrh svega, u fajtu sa sindikatima u školstvu i obrazovanju te ucjenjivačkim koalicijskim partnerima. Situacija je za Plenkovića loša na apsolutno svim frontovima.

Ako Sabor raspusti u travnju, Plenković se dobrovoljno odriče šest mjeseci mandata, no time si otvara najbolju moguću šansu za opstanak u političkoj areni. Parlamentarnim izborima za vrijeme presjedanja Europskom unijom prvenstveno bi preduhitrio unutarstranačke suparnike. Izborne liste bile bi u njegovim rukama, a malo je vjerojatno da bi mu pod reflektorima Europe unije Stier, Kovač, Penava i Karamarko (ili tkogod drugi) priredili cirkus unutarstranačkog raskola.

Medijska pompa

Može se, naime, dogoditi da se u presjedanju donese europski proračun za razdoblje 2021.-2027., koji se mora usvojiti jednoglasno. To u prijevodu znači da bi se Hrvatska mogla profilirati kao glavni medijator svih zemalja članica. Sigurno je da bi tu zaslugu Plenković pripisao sebi. Osim toga, privid dirigiranja svim šefovima vlada članica, posredovanjem u problemima koji iskrsnu među njima, dok se donose kojekakvi okviri, smjernice, preporuke, bio bi vrhunac njegove političke karijere. Plenković bi se kao iskusan diplomat također nesumnjivo potrudio da javnosti pokaže da se bori promicati hrvatske nacionalne interese.

U jeku izborne kampanje to bi mu rejting dignulo u nebesa, bez prolivanja previše krvi i znoja. Televizijske kamere doći će same od sebe, pratit će ga i dok se bude grlio s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i dok bude uživao podršku svih lidera Europske pučke stranke. Još uvijek s njim na čelu, Hrvatska bi pred glasačima izgledala jače i moćnije no ikada. Plenkovićev će imidž osvijetliti strahoviti PR, a tome neće, niti približno moći parirati ni HDZ-ovci željni njegove fotelje, ni oporba koja bi u toj žiži još jednom pala u sjenu. Plenković bi izborima u vrijeme predsjedanja, ukratko, iskoristio elan medijske pompe i glatko riješio dvije muhe jednim udarcem.

Ako bi Plenković na tim parlamentarnim izborima odnio pobjedu, malo tko bi mu mogao osporiti da je loš vođa stranke i to zato što je preliberalan. Bila bi to, doduše, možda svojevrsna Pirova pobjeda Andreja Plenkovića jer bi članovi na (kasnijim) unutarstranačkim izborima za njega glasali iz različitih motiva, od kojih niti jedan nije iskren, već takoreći prijevarom nametnut, što je uvijek tempirana bomba koja se svaki čas može aktivirati u novi raskol. Ali, najbolji je to as u rukavu koji trenutno ima.