Obojica imaju iste šanse
PLENKOVIĆ I BERNARDIĆ U BORBI ZA PREMIJERSKO MJESTO Uljuđeni Europljanin ekspresno se pretvara u balkanskog bombardera, a Bandićev učenik vješt je u stranačkim igrama
Tko god izgubi, najvjerojatnije će nestati i s hrvatske političke scene. Nitko više neće moći uvjeriti poražene, bilo u HDZ-u bilo u SDP-u, da s poraženim premijerskim kandidatom mogu dalje. Zna to dobro Plenković, kao što zna i Bernardić. Sada već obojica imaju puno utakmica u nogama na domaćem terenu, na kojem vrijedi samo pravilo uspješnosti
Andrej Plenković, Zagrepčanin rođen u obitelji liječnice i sveučilišnog profesora ili Davor Bernardić, rođen u radničkoj obitelji u Zagrebu. Tko će biti novi premijer? Sadašnji, rođen 1970. godine ili njegov izazivač, rođen 1980. Jedan i drugi bili su odlični učenici, jedan je postao pravnik i magistrirao međunarodno pravo na Pravnom fakultetu, drugi je diplomirao fiziku za PMF-u.
Obojica su viši od 190 centimetara, premijera prijatelji zovu Plenki, a šefa oporbe Bero. Premijer ima dvoje djece, šef SDP-a se rastao, obojica vole sport, a ni za jednim se ne vuku neke ozbiljnije afere ni na privatnom, ni na političkom planu. Plenković ima veliko iskustvo u diplomaciji, izuzetno je cijenjen u europskim političkim krugovima, dok je Bernardić vješt u stranačkim igrama, a učio ga je snalaziti se u SDP-ovim hodnicima najbolji od najboljih, Milan Bandić.
”Nitko nije rođen ni na jednoj dužnost ili funkciji”, zna govoriti Plenković, kojeg su mnogi u HDZ-u dočekali kao bruxelleskog ćatu s kojim će se lako moći manipulirati. Grdno su se prevarili. Uljuđeni, staloženi Europljanin ekspresno se pretvara u balkanskog bombardera ako mu se netko nađe na putu. Osjetili su to Mostovci, osjetila je to stranačka oporba, od Milijana Brkića do Mire Kovača.
SDP-u šansa za povratak pala u dvorište
”U politici su me frustrirale određene stvari, tajkunska privatizacija, poremećen sustav vrijednosti. Nisam se htio povući u sebe ili se boriti protiv toga iz kafića već sam se odlučio za iskorak kako bi u svojim najpotentnijim godinama dao svoj maksimum za ovo društvo”, kaže o ulasku u politiku Bernardić, kojem je idol bio Ivica Račan. Kao partijski kadar vješto je plivao, iako su ga često mnogi otpisivali. Milanović ga nije volio, ali je na kraju uz Bernardićevu pomoć došao do Pantovčaka, a stranački pobunjenici, sve zvučna imena SDP-a nisu svog šefa mogli srušiti, iako je stranka tonula sve dublje.
Sada, objektivno, obojica imaju gotovo iste šanse postati novi hrvatski premijer. Analitičari će dati možda veću šansu dosadašnjem, ali iz dana u dan sjaj HDZ-a sve se više gasi. S druge strane Bernardića prati glas da nije kapacitiran za premijersku fotelju, da je loš govornik koji baca samo fraze, ali to u konačnici ne treba biti presudno. Bernardić nema karizmu, to je sigurno, ali ima iza sebe sve više nezadovoljnika stanjem u Hrvatskoj, koji traže promjenu, pa bio na čelu Vlade i teško prepoznatljivi lider SDP-a.
Davora Bernardića u politici je spasio upravo Andrej Plenković. Da nije bilo šefa HDZ-a koji je dopustio da mu stranački oponenti sapliću noge i Istanbulsku konvenciju napušu kao balon nezadovoljstva stranačke desnice liberalnim predsjednikom stranke, SDP bi potonuo, a Bernardić zajedno s njim. Uoči europskih izbora HDZ je suvereno vladao hrvatskom političkom scenom, a onda je Plenković napravio prvu krupnu grešku i na listu postavio anonimne osobne simpatizere. I dopustio da rezultat bude 4:4, čime su se SDP, pa i Bernardić, vratili iz mrtvih. Da se Plenković puno ranije obračunao sa desničarima iz svojih redova mnogo bi lakše dočekao kraj mandata, ali i izbore u srpnju. Ovako, SDP se vratio, ne svojom zaslugom, već mu je šansa za povratak naprosto pala u dvorište.
Uspon nakon Karamarkovovog potopa
Bernardić je u SDP-u prošao gotovo sve, od tajnika lokalnog foruma mladih do šefa najjače gradske organizacije, zagrebačkog SDP-a. ”U tih desetljeće i pol moga života i rada u stranci i sa strankom, naučio sam da nitko od nas ne smije biti prepušten sam sebi”, kaže. Plenković je u fotelju prvog čovjeka HDZ-a, u kancelariji na drugom katu zgrade na Trgu žrtava fašizma, uskočio ekspresno, kada je Tomislav Karamarko skončao mandat. Karijeru je do tada gradio u Bruxellesu, kao europarlamentarac koji je bio zadužen za Ukrajinu. Njegova je karijera inače bila okrenuta diplomaciji i nikada nije zaboravio kako ga je Ivo Sanader eliminirao iz igre za ključnog čovjeka koji će voditi hrvatske pregovore sa EU. Ali, kada je Karamarko tonuo, bio je svjestan da je njegovo mjesto u Zagrebu i da može, uz pomoć vještog savjetnika Vlade Šeksa, zavladati HDZ-om i postati premijer. Što se i dogodilo.
Milanović nije želio Bernardića na čelu stranke i 2012. godine mu čak nije dozvolio da se kandidira za zagrebačkog gradonačelnika. Bandiću se suprotstavio Rajko Ostojić, koji nije uspio, ali je s Berom ostao blizak suradnik, dok je Bernardić odbio ponudu Zorana Milanovića da se preseli u Bruxelles, kao europarlamentarac. Na izborima 2015. Bernardić se nije kandidirao i podržavao je svog drugog tihog šaptača Zlatka Komadinu, ali je pobjedu odnio Milanović, dok je na posljednjim stranačkim izborima i uz Komadininu podršku uvjerljivo pobijedio Bero.
Dugo se širila fama kako je Plenković 'nešto drugo' u HDZ-ovoj familiji u kojoj ima svega, od klijentelizma do razgranate korupcijske hobotnice koja se busajući u hrvatstvo bogati do nevjerojatnih razmjera. Ali, to Plenkovićevo 'nešto drugo' brzo se izgubilo u žabokrečini hrvatske politike, gdje HDZ ima počasno mjesto kao interesna skupina. Iako nikada nije bilo ni primisli da je premijer umiješan u bilo koji mutni posao, mnogo toga iz njegovog mandata, od famoznog Borga u slučaju Agrokor ostat će nerazjašnjeno.
Privatni životi daleko od očiju javnosti
Bernardić često ponavlja frazu o ”korumpiranom HDZ-u” i ”najkorumpiranijoj vladi do sada”, ali ga prati neugodno saznanje da je dobio više od 200.000 kuna za stipendiju, što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa ocijenilo kao sporno, jer bi moglo utjecati na njegovu objektivnost kao dužnosnika pri donošenju zakona kojim se uređuje poslovanje privatnih visokih škola i fakulteta. Ukratko, stavljaju mu na teret da je iskoristio obnašanje javne dužnosti da bi postigao osobni probitak i to će mu u kampanji koja slijedi sigurno biti slaba točka.
Privatni životi obojice nikada nisu bili u prvom planu. Mediji su zabilježili da se Bernardić rastao od Irene Coljak, što je bilo po prvi put u političkoj povijesti zemlje da jedna stranka izdaje priopćenje o privatnom životu svog predsjednika. Rijetko se pisalo i o obitelji, ocu Damiru koji je rođen u Karlovcu, djedu Josipu koji je bio HSS-ovac, dok su preci s majčine strane, iz Slavonije i Like bili mahom partizani. Majka Dragica je rođena u Osijeku, a nakon preseljenja u Zagreb radila je kao patronažna sestra, dok je otac bio službenik, u Domovinskom ratu dragovoljac na južnom bojištu.
Ni Plenkovići, premijer i njegova supruga, samozatajna Dubrovkinja Ana Maslać se rijetko u javnosti pojavljuju, osim kada to protokol zahtjeva, kao prilikom posjete papi Franji, kada je Plenković junior koji je jedva prohodao, naprosto briljirao dirajući sve do čega je mogao doći. Plenkovićeva obitelj se, međutim, našla u epicentru hrvatskih političkih svađa, kada je Zoran Milanović uoči presudnih izbora koje je na kraju izgubio spomenuo 'majku lekarku'. Oni koji su prisustvovali tome kažu da je sve bila šala, uoči jednog televizijskog sučeljavanja Plenkovića i Milanovića, koji se inače dugo znaju. Tada se u javnosti spominjao razlog zašto Plenković nije služio vojsku, pa se Milanović našalio kako je to lako bilo izbjeći kada je 'majka lekarka', inače uvažena stručnjakinja koja je jedno vrijeme radila u Vojnoj bolnici. Plenković je to iskoristio kao šlagvort u političkom odmjeravanju, pa je to ostalo do današnjeg dana, time da je Milanović dodao i navodne Plenkovićeve opservacije oko njegovog oca, što je premijer zdušno demantirao.
U izboru bliskih suradnika obojica premijerskih kandidata nisu baš bili uspješni. Plenkovića su zbog raznih afera morali napustiti brojni ministri, a Bernardić je najčešće birao anonimce koji ga neće ugroziti u stranačkoj hijerarhiji. Plenkovića prati glas da sporo donosi odluke, a one delikatne izbjegava formirajući povjerenstva koja nikada ništa pravo ne zaključe. Bernardića prati glas da je samo i isključivo vješt u stranačkim prepucavanjima gdje se kao pijan plota drži procedura, kad to njemu odgovara. Iako su posve različiti političari, obojica vješto krote vlastite oponente, svjesni da se strankama može vladati samo čvrstom rukom.
Plenković je poliglot, govori četiri jezika, a u međunarodnim se krugovima snalazi kao riba u vodi, bolje i od Sanadera u njegovo vrijeme. Bernardić gotovo nikada ne ide preko granice i nema baš nikakvo međunarodno iskustvo. Premijer zna pokazati i drugo lice, kada je u Saboru gotovo fizički nasrnuo na Grmoju, dok Bernardić često drži monologe, pune fraza, koji su dosadni i njegovim stranačkim drugovima. Ona slika sa kupusom gdje na nagovor jednog od brojnih PR-ovaca šef HDZ-a hvali ogulinski kupus gotovo je antologijska i čest predmet sprdnji HDZ-ovaca. Ali, smijeh često može biti gorak, pogotovo kada posljednje ankete pokazuju da je SDP gotovo na korak do HDZ-a.
A bitka za premijera tek počinje. Tko god izgubi, najvjerojatnije će nestati i s hrvatske političke scene. Nitko više neće moći uvjeriti poražene, bilo u HDZ-u ili SDP-u da s poraženim premijerskim kandidatom mogu dalje. Zna to dobro Plenković, kao što zna i Bernardić. Sada već obojica imaju puno utakmica u nogama na domaćem terenu, na kojem vrijedi samo pravilo uspješnosti ako se pobjeđuje.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
