Što kao igrač, što kao trener te pomoćni trener, imao sam prilike biti prvak, odnosno osvojiti, šest od ukupno sedam nogometnih rangova koliko ih ima u Hrvatskoj. Kada bi to kronološki poredali, onda sam najprije osvojio Četvrtu ligu kao igrač Uljanika početkom devedesetih, pa Treću ligu u sezoni 2000/2001 godine. S Istrom 1961 sam, kao pomoćnik Elvisa Scorije, osvojio Drugu HNL. Kao samostalni trener sve sam ponovio s Uljanikom kada sam osvojio sve tri županijske lige. Nedostaje mi samo najjači rang, prisjetio se Moravac

Zoran Moravac poznat je apsolutno svim pratiocima nogometnih zbivanja u Istri, čak i onim površnim koji tek s vremena na vrijeme "bace" pogled na sportske stranice ili se tek onako, sasvim slučajno, zaustave uz nogometno igralište. One starije generacije znaju ga kao igrača velikog nogometa, ali i kao vrsnog haklera koji se okitio s dva naslova "Ulice" a one mlađe kao trenera. No, malo njih zna da je "Bađo" u svojoj nogometnoj karijeri, kao igrač, trener i pomoćni trener, osvojio sve rangove natjecanja osim Prve HNL.

Finale Kupa Hrvatske

- Što kao igrač, što kao trener, a ponešto i kao pomoćni trener, imao sam prilike biti prvak, odnosno osvojiti, šest od ukupno sedam nogometnih rangova koliko ih ima u Hrvatskoj. Kada bi to kronološki poredali, onda sam najprije osvojio Četvrtu ligu kao igrač Uljanika početkom devedesetih kada nas je trenirao Vlado Brmbolić, a Treću ligu uz trenerski dvojac Boris Mihovilović-Berislav Mićula Poldrugovac u sezoni 2000/2001 godine, što je ujedno bila i moja posljednja sezona kao igrač. S Istrom 1961 sam, pak, kao pomoćnik Elvisa Scorije osvojio Drugu HNL i izborio Prvu HNL. Kao samostalni trener sve sam ponovio s Uljanikom kada sam osvojio sve tri županijske lige. Nedostaje mi samo najjači rang, prisjetio se Moravac.

Počeci su vezani za Istru gdje igrao za mlađe kategorije.

- A onda sam se preselio u Štinjan. Te godine smo igrali finale Kupa Istre protiv Rudara, bili smo odlična generacija, izgubili smo, oni su bili viši rang ,ali je bilo odlično iskustvo. Igrao sam i za Medulin Istarsko-riječku ligu, s Cukonima, Radoševićem, Čalićem, ... Vrhunska momčad prepuna Medulinaca, a to im je i davalo snagu. Ne smijem zaboraviti ni sezonu provedenu na Valkanama, u Fažani i u dresu Rudara, u vrijeme kada sam bio nekako više fokusiran na mali nogomet, odnosno na igranje za Baletane u Prvoj hrvatskoj malonogometnoj ligi. Karijeru sam završio u Uljaniku, gdje sam igrao u dva navrata, najprije od 1990. do 1996. godine, a onda od 1998. do 2001. godine kada smo osigurali ulazak u Drugu HNL i kada sam odlučio stati.

Trenerska karijera, samo nekoliko mjeseci od kada je "objesio kopačke o klin" nije mogla početi bolje.

- Ulaskom u Drugu HNL mjesto na terenu, ponekad i na klupi za rezervne igrače, zamijenio sam klupom za trenere. Momčad je preuzeo Elvis Scoria, bio sam mu pomoćnik i izvan svih očekivanja sportske javnosti mi smo se već u prvoj sezoni borili za Prvu HNL. Imali smo isti broj bodova kao i gradski rival Istra, ali zbog jednog jedinog pogotka završili smo kao drugoplasirani. Sljedeće sezone ponovo smo bili u vrhu, a imam osjećaj da je u viši rang tada morao Inker Zaprešić i sve se radilo da tako i bude. Mi smo u toj sezoni ostvarili najveći uspjeh u povijesti kluba te postali jedini drugoligaš u povijesti Hrvatske koji je igrao finale Kupa Hrvatske. To je nešto što se ne zaboravlja tek tako. Uzvrat smo u Splitu izgubili 4 :0, bili smo pod dojmom Poljuda, ali na domaćem terenu smo se dobro držali. Istina, i tu smo pred prepunim tribinama Drosine, još je ona glavna tribina bila sa starog stadiona, izgubili 1:0, ali smo imali prilike i dobro je sve izgledalo. Možda smo pod tim dojmom finala i malo posustali u borbi s Inkerom. Treću sezonu smo ponovo počeli dobro, ali nismo ostali do kraja na klupi, zamijenio nas je Igor Pamić i klub je ušao u Prvu HNL.

Parket

Samostalna trenerska karijera započela je na Velom Vrhu.

- Nakon toga odlazim u Banjole u Drugu ŽNL, gdje pamtim sezonu 2005/2006 kada smo postali prvaci i izborili viši rang, ali me više veseli činjenica da smo te godine sa svim generacijama u klubu bili prvaci. To mi je još jednom dogodilo dok sam bio u Uljaniku, što je plod odlične organizacije kluba. Nakon samo dvije sezone, na poziv Valdi Šumberca postajem njegovo pomoćnik u Prvoj HNL i tu se zadržavam pola sezone kada klupu preuzima Zoran Vulić, a onda ponovo kao samostalni trener se spuštam na razinu ŽNL i vodim Galižanu. Čim se počelo spominjati, početkom 2011. godine, da će na jesen Uljanik, uz mlađe kategorije koje već treniraju, osnovati i seniore, znao sam da ću biti njihov trener, a to se u konačnici i dogodilo. Uljanik je moj klub, moja tvrtka i naravno da sam prihvatio izazov.

Rast "brodograditelja" izravno je vezano za njegovo ime.

- Počeli smo u posljednjoj, Trećoj, ŽNL i polako rasli te došli do 4 ranga. I drago mi je da su u to vrijeme u Uljaniku shvatili da klub mora imati i prvu momčad. Djeca su budućnost, temeljne vrijednosti kluba, ali zašto im ne pružiti mogućnost da nakon odrađenog staža u omladinskim kategorijama ostanu na Verudi. Posložili smo klub, polako napredovali, a cilj koji smo si tada zacrtali, da jednom budemo iznad ŽNL, smo napravili. Da su ostale normalne okolnosti, da je brodogradilište nastavilo s radom, siguran sam da bi ponovili uspjeh Uljanika od nekoliko godina u nazad. Kada smo osvojili prvo mjesto u Prvoj ŽNL osjetio sam lagani umor i zasićenje te je dogovor bio da na klupu postavimo mladog i ambicioznog trenera. Odlučili smo se za Nenada Bastu kojeg nam je "preotela" Istra 1961, pa sam ja nastavio uz Gorana Kostića voditi momčad prvi dio, a onda su sve preuzeli braća Mavrić.

Sada je s U-19 selekcijom Uljanika, s kojom postiže zapažene rezultate, a "peče" ga izgubljeno finale Kupa regije protiv Grobničana.

- Najprije mi je žao što Futsal Pula zabranila nekim igračima da odigraju finale i to im ne služi na čast. Žao mi je što je jedna tako važna utakmica odigrana po izuzetno lošem vremenu i umjesto da to bude fešta i poklon svim akterima, ispalo je da igramo samo da odigramo ispred 10 ljudi.

"Ulica" ima posebno poglavlje u njegovoj karijeri.

- Imam dva naslova, oba s "Linijom 4a" i ponosan sam na to. Igrao sam tada s Gradimirom Dimitirijevićem, Maurom Peteršićem, bio je tu Dane Moravac, Sead Softić, Nermin Kupinić, Mauro Krevatin, Mladen Čakić, kasnije braća Nenad i Obrad Janković, Jasmin Agić, Dušan Oreščanin, Dario Buić,… i to je jedan prekrasan dio moje malonogometne karijere. Volio sam igrati na parketu, puno više nego na velikom terenu i smatram da sam se i bolje snalazio, mada je to na drugima da sude.

Moravac se dotaknuo jedne teme o kojoj puno njih priča.

- U nogometu sam jako dugo i mislim da mogu reći kako Istra kao regija mora živjeti od svojih igrača. Povijest je nekoliko puta pokazala da okosnica mora biti naša. Kada je tako onda postoji i uspjeh. Sergio Scoria je imao Popovića, Dadića, Eklića, Resana, Piuttija, Jurića, Rakovića, Macana, Trešnjića, ... naše dečke i imali smo rezultat. Potom je postojala generacija gdje su bili Kepčija, Roce i Barišić. Uljanik je, u već opisnom finalu Kupa Hrvatske, imao više od deset domaćih dečki: Stošić, Kontešić, Pauletić, Šistek, Lasić, Dadić, Kurtović, Raković, Ostović, Žiković, Ugrčić, Bonaca, ... Pamić je u jednom periodu isto imao podosta naših mladih u sastavu i bili su dobri. Dakle, vrlo je jasno da se mora raditi jer sam uvjeren da talenta u Istri ima. Nitko me ne može uvjeriti u suprotno.

"Topla" voda

Spomenuo je i imena koja su ga impresionirala, a s kojima je dijelio svlačionicu.

- Najbolji igrač kojeg sam trenirao je definitivno Mohamed Kalilou Traore. To je bio igračina i mašina. Malo je bio karakterno težak, prilagodba je trajala malo duže, ali kada je bio raspoložen, kada ga je krenulo, onda je bio nezaustavljiv. Odličan je bio i Jasmin Agić, poglavito u malom nogometu. Za mene je bio bolji na parketu, a spomenut ću i mog brata. Dane je bio odličan na malom nogometu, a šteta što nije veliki igrao u moje vrijeme koji sam nešto mlađi , jer bi sigurno napravio veliku igračku karijeru.

Smeta ga trenutno poimanje nogometa.

- Neću biti prvi koji će reći da se izgubila duša nogometa. Počeli smo izmišljati stvari koje su izmišljene, sve se radi po šabloni, puno se radi na postavljanju, a jako malo na tehnici koja daje ljepotu igri. Na treningu se insistira na posjedu, a kada dođe utakmica onda se traži od igrača da se lopta ispuca što prije. Mislim da se i neke moje kolege moraju prilagoditi. Ja sam vodio momčad u Kuićima i Peruškima, ali i na Poljudu, i ne mogu se isto ponašati u oba slučaja. Naravno, ozbiljnost i disciplina mora postojati, ali nije logično od igrača očekivati iste stvari. Neki treneri odlaze kod Prandellija i takvih trenera na izobrazbu, i onda to žele primijeniti u ŽNL. E ne ide to tako. Zanemaruje se ta činjenica, pa dolazi do razočarenja.

Bajka u Velikoj

O utakmici koja mu je ostala upamćena kao treneru.

- Samom ulasku u finale Kupa Hrvatske prethodila je nevjerojatna utakmica u Velikoj protiv Kamen Ingrada. To je bila bajka i takva se utakmica igra jednom u životu. Oni su tada igrali Europu, bili su pri vrhu Prve lige, u sastavu su imali Sergeja Jakirovića, Joška Popovića, Zorana Zekića, Krunoslava Rendulića... i iz Pule donijeli rezultat 1:1, a premija za ulazak u finale bila im je 5.000 njemačkih maraka. Mi drugoligaši, dva igrača su nam zbog viroze došli gore na dan susreta. Bila je to noćna utakmica, u ono vrijeme stadion je bio novi i moderan, trava pravi tepih i nemam riječi da opišem osjećaje s te utakmice. Tada smo Sinišu Čaletu prozvali "mačka sa Sušaka" jer je branio ludo, a onda se razigrao Igor Žiković postigao prva dva gola, Ostović i Raković ona druga dva i finale je bilo naše.

Klupa nije kazna

O utakmici koja mu je ostala upamćena kao igraču.

- Borili smo se za ulazak u Drugu ligu, u goste nam dolazi drugoplasirana Novalja, a ako pobijedimo smo prvaci. Dva dana prije utakmice trener Poldrugovac me pozvao u stranu i rekao da je se opraštam od igračke karijere i da bi radije u igru ubacio nekog mlađeg poput Ljupka Kontešića ili Saše Kolića. Po dogovoru ja sam sjeo na klupi, mi smo poveli 1:0, sreća veselje, euforija,... kada nam u roku dvije minute protivnici, koji su u sastavu imali puno Brazilaca, preokrenu rezultat. Znam da je bila velika kiša, svi smo bili pokisli i na klupi. Mićula se okrene prema meni, kaže poznatu psovku koju neću ponoviti i pita me bili li ušao u igru da malo razdrman suigrače. Ušao sam nekih dvadesetak minuta prije kraja, namjestio pogodak Tomislavu Černjulu za 2:2, Daliboru Suljeviću za 3:2 i pobjeda i Druga liga je bila naša. To govorim i iz razloga što sad kao trener mojim igračima objašnjavam da klupa nije uvijek kazna. Trener postavlja momčad i po protivniku, zato klupa ne treba deprimirati igrača. Budi spreman da uđeš bilo kada u igru, da napraviš razliku i pokažeš treneru da zaslužuješ igrati i da se baš zeznuo što te drži na klupi.

Na "Ulici" s 13 godina i 4 mjeseca

I bilo je tu još priča, o njegovom kumu Draganu Stokiću, s kojim je vezan preko obitelji, posla, nogometa i hakla, pa o Istra Haklu, omladinskim pogonima, o uvjetima za treniranje, o brodogradilištu, sustavu natjecanja, o Stoletu (mada mi se čini da sam njega već spomenuo), no prestao sam zapisivati jer je on baš morao nešto upitati Branimira Šokca, "malonogometnu enciklopediju". Upitao sam ga ja. Zoran Moravac je prvi put nastupao za svoju Liniju 4a s 13 godina i 4 mjeseca.

Povezane vijesti

• HNS: U Azerbajdžan, Norvešku i na Maltu bez navijača!
• Osijek - Slaven Belupo 0:0
• Pjaca: Uvijek mi je čast igrati za reprezentaciju