IN MEMORIAM
Odlazak Aleksandra Stranića, čovjeka koji je proveo život uz nogomet
Sandro Stranić (desno)
U subotu je Istra ostala bez još jednog nogometnog djelatnika, bez još jednog čovjeka koji je proveo život uz nogomet, napustio nas je Aleksandar Sandro Stranić.
Djetinjstvo je proveo u Borutu, a prvi susret s "najvažnijom sporednom stvari na svijetu" imao je u NK Pazinka kao pionir. Kasnije se preselio u Ciglar iz Cerovlja, gdje je proveo svoj cijeli igrački staž. Za ondašnje prilike vrlo rano je prestao s aktivnim igranjem i s 28 godina odlučio se za suđenje. Karijera u "crnom dresu" trajala je više od 25 godina, a dospio je do četvrtog nogometnog ranga, koji je tada bila Riječko- istarska liga.
Svi oni koji su tada igrali i pratili nogomet, pamtit će ga po njegovoj figuri, stasitog i naočitog suca, čije je sama pojava izazivala autoritet. Bio je dobar sudac, pravedan i strog, a kako su tada nepisana pravila i nalagala, domaćin je bio domaćin i to se moralo poštovati. Uostalom, svi će, prije ili poslije, biti domaćini. Stara škola. Znao je za sebe reći da je "šerif" i provodi pravila, ali se nije ponašao kao usamljeni predstavnik zakona. Bio je svjestan svoje kvalitete i svega onog što može te nije iskakao iz okvira, a baš zbog toga sudio je do onog posljednjeg dana koliko su pravila dopuštala. Tada se povukao, nisu ga zanimale nikakve druge uloge u nogometu koje su po njemu bile ionako sporedne, odradio je svoje i stao. Tek tu i tamo znao je pomoći na rekreacijskim utakmicama malog nogometa. Njegove kolege, njegova generacija, nastavila je, bilo kao delegat, instruktor ili nešto treće, no Sandro nije bio taj.
No, ako se on maknuo od nogometa, ne znači da se i nogomet maknuo od njega. Nije, mlađe generacije pamtit će ga kao velikog navijača Istre 1961, koji je redovito pohađao utakmice i nije se libio na sav glas komentirati ono što se događa na terenu dok igraju njegovi "zeleno-žuti". Nekad je to izazivalo odobravanje, ponekad i ne, a nerijetko i smijeh jer je bio britak.
Onima koji ga nisu poistovjetili s nogometom, a to se dogodilo tek kada je prestao sa suđenjem 2004. godine i kada je kao brodomonter Uljanika dočekao zasluženu mirovinu, nedostajat će na pulskoj tržnici. U društvu svoje generacije, s rukama na leđima, uglavnom na nogama i na točno određenom mjestu, kratio je prijepodneva na markatu. I tako sve do subote, nešto malo iza podne, kao da je baš otišao sa zelene tržnice te se preselio negdje drugdje.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
