Siguran sam da je sucima sada puno lakše suditi jer su igrači drugačiji. Bolji su, nije toliko kontakta kao i prije. Istina, igra se ubrzala, ali i dalje mislim da je nama prije bilo puno teže. Kad se samo sjetim kako je bilo suditi u Vrsaru i Marčani, ovo sada je pjesma. Ne mislim tu na igrače, koliko na mentalitet ljudi, na atmosferu koja je vladala tamo, kaže Rude

Prosječnom čitatelju na spomen mjesta Paz, između Cerovlja i Boljuna, na pamet pada tek lokalna cesta koja je nekada, dok nije postojao Istarski ipsilon, bila poveznica središnjeg i zapadnog djela Istre s Rijekom. Tom istom prosječnom čitatelju, koji prati i sport, posebice nogomet, mjesto Paz govori nešto sasvim drugo. Na misao mu pada samo jedno ime - Klaudio Rude. Osebujni nogometni sudac, koji je obilježio točno tri desetljeća na nogometnim terenima, iako ne sudi šest godina, još uvijek izaziva reakcije gdje god se pojavi. Neki će se s osmjehom na licu sjetiti njegove arbitraže, netko će ga spomenuti u negativnom kontekstu, ali baš svi će znati za njega i ispričati makar jednu anegdotu s nogometnih terena gdje je on bio u glavnoj ulozi. Sudac je koji se uvijek dočekao na noge, kako god ga bacili, i nije imao kao mačka devet života nego najmanje 99, ako se govori u nogometnom smislu.

Za prste polizati

- Drago mi je ako će me se ljudi sjetiti, a mogu potvrditi da, iako je bilo svega, mislim da nikom nisam ostao dužan. Sve sam "izravnao" prije nego sam završio sa suđenjem. Znate kako je to, uvijek jedna strana misli da si ju oštetio, da navlačiš za protivnika, da si domaćinski sudac. U redu je ako to misle, ali trebaju znati da ću ja, prije ili poslije, ponovo suditi utakmicu, samo će se uloge domaćina i gosta promijeniti. Iz tog razloga vjerujem da nisam nikome ništa dužan, započeo je svoju priču Klaudio Rude.

Posljednja utakmica bila je prije gotovo šest godina, a prve se nije sjetio odmah, ali kako je krenula priča vratio se na sam početak.

- Bilo je to 1984. godine u Katunu Trviškom, gdje su se sastali Kaščerga i Gračišće. Tu sam ja debitirao, tu je sve počelo. Naravno da sam sudio sam, nije bilo sudaca da se oforme sudačke trojke. Kasnije su se u natjecanje priključili i juniori, koji su imali istu ligu kao seniori, i igrali dva sata prije njih. Sudio sam najprije juniorima, uzeo malo zraka i odradio seniore bez problema. Sada kada netko sudi sam onda je to veliki problem, onda to ne valja, nije u redu. Siguran sam da je sucima sada puno lakše suditi jer su igrači drugačiji. Bolji su, nije toliko kontakta kao i prije. Istina, igra se ubrzala, ali i dalje mislim da je nama prije bilo puno teže. Kad se samo sjetim kako je bilo suditi u Vrsaru i Marčani, ovo sada je pjesma. Ne mislim tu na igrače koliko na mentalitet ljudi, na nekakvu atmosferu koja je vladala tamo.

No u Vrsaru je bilo i dobrih stvari.

- A tamo se uvijek dobro jelo nakon utakmice. Sada to nije običaj, ali prije puno godina nakon utakmice su se drugačije ophodili prema službenim osobama, a Vrsar je tu, zahvaljujući ljudima iz uprave kluba, prednjačio. Kao što je to bilo, primjerice, na Viškovu, gdje smo sudili Halubjanu u višem rangu natjecanja, tako je bilo u Vrsaru na županijskom nivou. Za prste polizati, prisjetio se Rude.

Iako su mnogi govorili da Rude sudi od kada se rodio, i sudit će dok bude mogao trčati, istina je samo u ovoj drugoj činjenici.

- Sudio sam malo iznad granice koja je propisana, ali to sada nije bitno. Bio sam igrač prije suđenja, 1975. godine član Čepića, 1976. godine Proletera iz Potpićna, a godinu nakon toga igrao sam i za juniore Rudara. Seniorski nogomet odradio sam od 1978. do 1980. godine igrajući za Ciglar Cerovlje.

Od kolega s kojima je sudio cijeni više njih.

- Prije svega Viktora Zgrablića, Silvana Lea Blaškovića, Branka Budaka, Zdravka Špigića, Zorana Spahića, Eugena Katića i Borisa Spečinu. To su uglavnom bili moji "kompanjoni" na terenu, a kasnije su došli Mauro Tomišić, Irenko Jurić, Marin Vidulin, Ivica Pamić…

Isteklo vrijeme

Rude je prepun anegdota koje je doživio u 30 godina suđenja, a broj utakmica ni neće spomenuti da ne pogriješi.

- Stvarno ne znam. Čak niti približno. Osim prvenstvenih utakmica bilo je tu i turnira te pripremnih utakmica i malog nogometa, bilo je svašta. Anegdote? Ima puno onih o kojima nema potrebe ni pričati, a spomenut ću utakmicu Opatija - Grobničan. Dodijelio sam 16 žutih kartona, a niti jedan crveni. Ne znam da li bi to ikome u današnjoj generaciji uspjelo. Utakmica je bila na nož, tvrda, agresivna, ali ja sam točno znao tko ima, a tko nema karton i uspio sam završiti 90 minuta bez isključenja. Jedan od pomoćnih sudaca mi je tada bio Irenko Jurić, koji mi se smijao nakon utakmice, a onda sam ja rekao povjereniku neka njemu da uzvratni susret istih protivnika. Tako je i bilo, dao je devet žutih i jedan crveni karton i uvidio da nije lako suditi takve utakmice.

Nebrojno puta su domaćini imali visoko vodstvo, a onda se gost polako rezultatski vraćao.

- I tada bi isteklo vrijeme, nadovezat će se Rude.

Nije baš tako, odnosno je, samo je sudačko vrijeme mjerodavno, pa makar utakmica završila deset minuta ranije.

- A ja se toga ne sjećam. Doduše, znam da sam sudio Smoljancima, koji su vodili 4:1, a u samo par minuta gosti su smanjili na 4:3, nakon čega sam im rekao da su trećeg postigli, ali četvrtog neće. To sam učinio jer sam vidio da nema više vremena, a ako oni misle da smo igrali samo 78 minuta, to nije moja stvar.

U Vrbovskom je toliko "napalio" publiku da su u teren ulazili i invalidi. Ljudi u kolicima su došli čak u kazneni prostor da upute pokoju riječ na njegovo ime.

- Aaaa, ja sam to tako vidio. Nisam ja kriv što je bilo 0:0 i 97. minuta igre.

Na Kvarnerskoj rivijeri se treneru Triestine predstavio na talijansko-hrvatskom jeziku.

- Ma stalno je nešto prigovarao i nisam ga mogao više slušati pa sam došao do njega i obratio mu se riječima koje su mi prve pale na pamet. Mislim da sam mu rekao: "Io sono arbitro, esperto di Serie A, a ti ako ti ne odgovara vai via, vai a casa".

Ponekad je i zasmetalo sunce.

- Na Viškovu sam bio pomoćnik i podignuo zaleđe za kojeg se ispostavilo, kasnije su mi rekli, da nije bilo ni blizu. Nisam primijetio. No, posve sam siguran da mi je zasmetalo sunce u tom trenutku kada sam dignuo zastavicu. Kasnije su mi rekli i da je bilo oblačno i jako padala kiša. Nisam ni to primijetio.

Sutra mi sude

Prepjev pjesme Miša Kovača "Sutra mi sude" čuo je stotinama puta.

- Ne znam odakle je potekla ta pjesma, ni tko ju je prvi zapjevao, ali sam ju većinom slušao u Žminju. Bili su, čini mi se, talentiraniji pjevači od nogometaša. Bilo je "Sutra mi sude Zgrablić i Rude", pa "Budak i Rude", "Sendi i Rude". Dakle, prvo se ime mijenjalo, samo je Rude, valjda zbog rime, bio uvijek aktualan.

Iako je to teško za povjerovati nikada nije riješio ni jedan naslov prvaka.

- Ja? Bogu čuvaj. Baš nikada. Igrači igraju, sudac sudi, publika navija, i tako je bilo uvijek. Nisam nikada bježao s igrališta, nikad nisam udaren, nikada me policija nije ispratila iz svlačionice, nisu se oko mene vukli repovi na taj način. Istina, pričalo se o mom suđenju, pozitivno i negativno, zavisno u kojoj momčadi ste odigrali tu utakmicu, ali sve je o trajalo kratko. Za par dana bila je nova utakmica.

Sada je tek povjerenik za suđenje veteranima.

- Nakon 2014. godine, kada sam sudio zadnju utakmicu, postao sam povjerenik za suđenje, trenutno veteranima i to mi je za sada dovoljno da ostanem vezan uz nogomet. Iskreno, ne nedostaje mi zviždaljka, a ni nogomet općenito. Niti se ne sjećam kada sam zadnji put gledao utakmicu u živo, rekao Klaudio Rude, koji je svjetski poznat u Istri.

Nažalost puno je stvari ostalo "u ormaru", doživljaji koje ne želi javno podijeliti, a definitivno su zanimljivi.

- Nije još vrijeme, reći će, zagonetno se podsmjehnuti i prekinuti razgovor uz izliku da će se javiti za koju minutu, a ta minuta nikako da prođe.

Istina ubija

Završetkom sudačke karijere "rodila" se zanimljiva ideja.

- Rude?

- Ja?

- Ćemo napisati knjigu o tebi, tvom suđenju onako u autobiografskoj formi, više kao memoari?

- More, Vidulin, znaš da more.

- Ali triba sve biti istina.

- Ne more Vidulin, znaš da ne more. Ubili bi najprije mene, a onda i tebe. Ili obrnuto.

Ideja se više nije činila zanimljivom.

BRANKO BUDAK, NEKADAŠNJI SUDAC, A DANAS DELEGAT NSŽI-ja: Rude je znao suditi kada je htio, ali nije znao kada je trebalo

Iako se Rude nije mogao sjetiti, jer prošlo je podosta godina, pronašli smo čovjeka koji ga je uveo u suđenje i s kojim je proveo niz sezona na nogometnim igralištima. Ime mu je Branko Budak, trenutno delegat NSŽI-ja.

- Nije se sjetio? Ma ne vjerujem mu, nasmijao se Branko Budak. - Ja sam nešto stariji od njega pa se ipak sjećam da sam ga uveo u sudačku organizaciju i nagovorio da nam se pridruži i postane sudac. Isto sam učinio i, između ostalog, prema Armandu Lušetiću, Mauru Tomišiću, Klaudiju Barbiću, koji je imao potencijal, ali je bio tvrdoglav da uspije. Što se tiče Rudea, onda mogu reći da su to bile zanimljive godine. Svi znamo da se voli zezati, da je pravi zabavljač, prije, za vrijeme, i poslije utakmice. Tako da s njim nikada nije bilo dosadno. Kada smo odlazili u Vrbovec, Solin, Zagreb… to su bile komedije. Ako govorimo samo o suđenju, onda treba reći da je on znao suditi kada je htio, i nije znao suditi kada je trebalo. I to smo svi znali. Osebujan je kao čovjek, a takav je bio i kao sudac.

Povezane vijesti

• HNS: U Azerbajdžan, Norvešku i na Maltu bez navijača!
• Osijek - Slaven Belupo 0:0
• Pjaca: Uvijek mi je čast igrati za reprezentaciju