Međunarodni kazališni festival
Druga večer PUF-a: Jer ljubav je na kraju jača od smrti
(Foto Dejan Štifanić/PUF)
Drugi dan 32. Međunarodnog kazališnog festivala PUF u Pulu su se vratili stari znanci, talijanski Teatro dei venti. Poznati po nerijetko spektakularniim akrobatskim izvedbama rezervirali su svoje mjesto na nekom od otvorenih prostora, a prekjučer je to bila središnja tržnica na kojoj su Francesca Figini i Davide Filippi izveli predstavu "Pentesileja".
Prepoznatljivi elementi
Priča o ljubavi i mržnji u pozadini Trojanskog rata, gdje se Ahilej i kraljica Amazonki Pentesileja bore u dvoboju i na koncu zaljubljuju imala je prepoznatljive elemente ovog talijanskog kazališta. To su živopisni kostimi i štule na kojima se glumački duo očekivano vješto kreće, no dojma sam da je ovaj puta, ova priča ove kazališne družine ipak trebala biti izvedena u nekom "klasičnom" unutrašnjem prostoru, možda baš u kazalištu, jer iako tehnički vrhunski odrađena, uz živu glazbu Igina L. Caselgrandija, manjkala joj je ona doza atraktivnosti koju inače imaju predstave na PUF-u koje se izvode vani. To, a i radi se o priči s tragičnim krajem koji se naslućuje od samog početka, iako treba priznati da je redatelj i dramaturg Stefano Té jako dobro uklopio taj element da scena ne izazove gnušanje.
Ako je "Pentesileja" bila u znaku smrti, "Bal" poljskog KTO Kazališta, također starih znanaca, bio je u znaku života. Uglavnom. Riječ je o sjajnoj, dinamičnoj i uzdižućoj predstavi autora Jerzyja Zona koja se poigrava formom i sadržajem iako se čini da nema ni jednog ni drugog, a onda postane jasno da itekako ima. Na prvi pogled, ovo je niz plesnih događaja, uvježbanih koreografija za neku običnu priredbu dok ne shvatite da neki od plesača u nekim točkama ne bi prošli ni na takvoj prosječnoj priredbi, dok drugi briljiraju. Znači, ovo je parodija? Donekle. "Bal" je tužan i smiješan, bezbrižan do određenog trenutka. Različiti stilovi plesa pričaju različite priče, ali onda imamo plesačice i plesače koji su svaki drukčiji. Oni su u gomili, ali su različiti, pojedinci, neki likovi znaju plesati, neki (likovi, ne glumci) ne znaju. Neki se uklapaju, neki ne. Neki nalaze svog para, neki nalaze i više od toga, a neki ostaju sami.
Potraga
Preko stilova od prije stotinjak godina, od swinga do tanga, odjednom krene "Lili Marlen" i muziku nadglašava zvuk vojničkih koraka odnosno zvuk vlaka. Protagonisti se penju na stolice, okreću se leđima i na trenutak nestaju u mraku... Sve je jasno, ništa više tome ne treba dodavati. I onda opet povratak na malo opuštenije forme, isti glumci, novi likovi, novi plesovi – žongliranje, "Besame mucho" itd. Sukobi i ljubavni trokuti, potraga za nečim, zacijelo ljubavlju. Opet marševski korak, ovaj put za "Let the sunshine in" i sve miriše na kraj. Ali ne, to bi bilo previše očito. Nije kraj dok ljubav ne stigne, možda prekasno, ali tu je i sve završava u romantičnim i melankoličnim tonovima. Lijepo, zaokruženo, nepretenciozno i nadasve životno, naizgled jednostavno, a opet toliko bogato – događajima, pričama, likovima, emocijama, humorom i ozbiljnošću.
Predstava je bila posvećena njihovom dobrom prijatelju, pokretaču PUF-a, pokojnom Branku Sušcu, za kojeg je danas organizirana komemoracija u INK-u u 18 sati.
