U programu Zbirka narodu, koji je ovoga mjeseca ugostio dva umjetnička susreta u Galeriji Motika na drugom katu Istarskog narodnog kazališta, gostovao je u petak navečer pulsko-milanski kipar Gualtiero Mocenni, o čijem je radu govorila književnica i kustosica Slađana Bukovac.

Nakon pozdravnih riječi Paole Orlić, gradske pročelnice za kulturu i civilno društvo, te pulskog dogradonačelnika Vita Paoletića, Bukovac je s Mocennijem u ležernom, ali vrlo sadržajnom razgovoru govorila o raznim aspektima njegova djelovanja. Nakon što je lani u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca proslavio otvorenje velike retrospektivne izložbe i 90. rođendan, nastavio je raditi, kao što to čini već sedamdeset i više godina.

Bukovac je govorila o posljednjoj njegovoj izložbi, koju je imala čast kurirati, i kazala da je taj rad bio vrlo spontan i ležeran, gdje je puno toga naučila od njega i gdje je bila sjajna interakcija.

– S njime je bilo vrlo neposredno raditi, lijepo smo, kvalitetno surađivali. U 70 godina realizirao je toliko radova da je zbilja teško nešto izdvojiti, a trebalo je odabrati radove za izložbu. Bilo je teško pronaći portret njegove pokojne supruge Alice, s kojom je proveo tolike sretne godine braka, jer su kolekcionari kupili većinu portreta njegove supruge, koja je bila i vrlo lijepa žena. Iako je njegov odlazak iz Pule bio dosta dramatičan, o tome toliko ne govori, snašao se dosta brzo u Italiji i stalno se vraćao Puli. Godinama je provodio svoje vrijeme na relaciji Pula – Milano, a od korone naovamo stalni je stanovnik Pule. Posebno je poznat njegov Spomenik Puli, iliti Uljanik, brod, kako ga već sve zovu, na pulskom Vidikovcu, a i ovdje u kazalištu su Četiri godišnja doba, odnosno nekadašnji šank s potpisom ovoga skulptora, slikara i crtača, kazala je Bukovac.

Mocenni je govorio o raznim aspektima svoga stvaralaštva, kako skice prethode skulpturama, kako je radio razne studije te kako je puno toga u njegovu životu i radu odredila slučajnost. Milano je puno značio za njega u smislu susreta, poznanstava i umjetničkih poveznica koja su mu otvorila vrata za kiparske simpozije diljem svijeta, ali se Puli stalno vraćao te ovdje sada živi i ne miruje.

– Jako me dirnula priča o Pietru Ciscuttiju i o svemu što je napravio za Pulu, o dobročinstvu i filantropiji, i sada sam u završnoj fazi izrade njegove skulpture koja bi na proljeće trebala biti postavljena na pulskom groblju. Taj projekt mi je vrlo važan upravo zbog značenja Ciscuttija i njegove dobrote, nesebičnosti, no namjeravam nakon toga, dokle god me zdravlje posluži, raditi i druge stvari, naveo je Mocenni, koji se prisjetio raznih epizoda iz svoga života i stvaralaštva te važnosti Milana, ali i velike, uvijek prisutne ljubavi prema Puli i koliko mu taj grad znači. Iako u njegovoj karijeri nije uvijek sve bilo lako, pamti prije svega lijepe dane, epizode i ljude, a za Milano je kazao da je tamo bio zadnji put prije tri godine. Iako već neko vrijeme boravi tu, atelijer mu je premali da se potpuno raspakira. No, planova i ideja te prije svega energije i entuzijazma mu ne nedostaje.