"Il giardino d'acqua" (Vodeni vrt) naziv je knjige Andree Paganija koja je predstavljena u sastavu pulskog Bloomsdaya. Ova zanimljiva knjiga bila je povod za razgovor s ovim piscem. Roman opisuje legendarnu večeru u pariškom hotelu Majestic 18. svibnja 1922., koja simbolički označava revolucionarnu prekretnicu u književnosti i umjetnosti 20. stoljeća. Godinu u kojoj je, u razmaku od nekoliko mjeseci, objavljen "Uliks" Jamesa Joycea, "Pusta zemlja" T.S. Eliota i "Jakobova soba" Virginie Woolf. Večeru je priredio, nakon premijere baleta Stravinskog "Renard", engleski izdavački par Schiff, a prisustvovali su joj James Joyce, Marcel Proust, Igor Stravinski, Pablo Picasso i Sergej Djagiljev.

- Toliko velikana na jednoj večeri, zasigurno je to bila zanimljiva scena. Kako je krenula ideja o pisanju romana s esejističkim elementima, a opet tako lako čitljivog?

- Prije svega sam esejist, a već sam se bavio Joyceovim stvaralaštvom. Čitajući o večeri koja se uistinu dogodila 18. svibnja 1922. godine, došao sam do ideje da produbim priču o tom susretu.

- Središnja tema Vaše knjige je upravo susret Joycea i Prousta. Zasigurno nije to bio jedan običan susret.

- Upravo tako, probali su pričati o književnim temama, ali nisu "kliknuli", kako bismo rekli, pričali su o općim temama, o vremenu, pa čak onako općenito o liječničkim tegobama. Nije lako posložiti velikane, ipak, umjetnici su u nekoj mjeri, da ne kažemo tašti, specifični. A znamo da ponekad i "običnim" ljudima nije lako s nekim gostima, kada pozovemo nekoga na ručak/večeru tko se neće baš složiti s ostalima. To je kod umjetnika kompliciranije.

- Joyceov "Uliks" i Proustov "U potrazi za izgubljenim vremenom" su knjige koje zahtijevaju usredotočenog čitatelja?

- Istina, nisu to knjige, kako bi se reklo "lake" za čitanje. Veću povezanost osjećam prema Joyceu i "Uliksu", ali kod jednog i drugog autora osjećam tu posebnu atmosferu, taj autorski senzibilitet.

- Vi ste u biti krenuli od esejističke forme, barem što se tiče ideje, preoblikovavši je potom u roman?

- Krenuvši esejističkim premisama, počeo sam pisati ovo djelo, no onda sam stilizirao književni rukopis da bude lagano, tečno za čitanje. I kod Joycea i kod Prousta ima momenata koji plijene pozornost svojom finom ironijom. Bili su iznimno posvećeni pisanju, a i ja sam proveo tri godine pišući ovu knjigu, što istražujući materijale, što u samome pisanju i finaliziranju. Istina, dio toga nastalo je i u vrijeme korone i lockdowna, kada nisam mogao raditi drugo. Inače, nastojim biti discipliniran tijekom pisanja.

- U ovoj knjizi, iako nisu glavne protagonistkinje, ženska komponenta je snažna?

- Virginia Woolf, ali i druge protagonistkinje su vrlo snažne, što nije bilo lako u ono doba. Vjerujem da suprugama tih velikana nije uvijek bilo lako s tim književnicima, umjetnicima jer su imali teške karaktere, a Joyceova Nora nije bila prisutna tijekom te večeri. Siguran sam da bi mnogi htjeli biti tamo prisutni i vidjeti kako su se ti umjetnici gledali, kako su razgovarali, atmosferu. Nije lako s tolikim snažnim karakterima.

- Joyce nije pretjerano volio Pulu, a svejedno mu se tu posvećuje Bloomsday. Boravio je i u Trstu, a Tršćani ga na neki način prisvajaju?

- Boravio je u Trstu, i tu je dosta surađivao s poznatim piscem Italom Svevom, pa i u Trstu postoji muzej posvećen Joyceu te manifestacije njemu u čast. Drago mi je da tršćanski muzej sada sudjeluje u toj pulskoj manifestaciji.

Povezane vijesti

• Godišnja izložba ULIKS-a
• ULIKS: Družite se i radujte se s umjetnošću!
• Prevladavaju slikarski radovi