Tradicijska glazba u slikama i tonu
Otvorena izložba "Kantaduri - hommage istarskom kantu" u Kastvu
(Foto: INK)
U Galeriji Vincent iz Kastva u Istarskom narodnom kazalištu otvorena je izložba »Kantaduri – hommage istarskom kantu« posvećena istoimenom glazbenom, odnosno multimedijalnom projektu Edija Cukerića, Mauricija Ferlina, Danielea Pernića i udruge Tondak.
U središtu projekta je dvoglasje tijesnih intervala, pjevačka praksa uvrštena na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine, ovdje predstavljene u izvedbenim oblicima kanta, tarankanja i bugarenja. Dok je prvi dio projekta realiziran i krajem prošle godine prezentiran kroz CD-ove i LP ploče, ovaj put radi se o videima, audio snimcima i fotografijama. Kako to zvuči uživo preksinoć su pokazale mama i kćer Ana Lanča i Jasna Stanić te Vladimir Kožljan i Josip Trošt iz KUD-a Barban.
Način življenja
Na tragu onog što su nekad radili Renato Pernić i Branimir Pajić, Cukerić, Daniele Pernić i Ferlin su snimali izvedbe i intervjuirali tada aktivne nositelje tradicijskih vokalnih oblika u njihovim prirodnim, svakodnevnim ambijentima. Renato Pernić i Pajić su tijekom nekoliko desetljeća neumorno obilazili istarska sela, snimali tradicijske napjeve i dugo su ti zvučni zapisi bili jedini medij u kojem se tradicijsko pjevanje moglo proučavati. Svog oca Renata i Pajića prisjetio se preksinoć Daniele Pernić podsjetivši da su njih dvojica ostavili bogati arhiv od 2000 snimaka na Radio Puli.
Tradicijska glazba je način življenja, ona je opstajala i dalje opstaje unutar jednog specifičnog društvenog, povijesnog i društvenog konteksta, jednog specifičnog područja. Ne čudi zato veliki broj govornika koji se okupio kako bi otvorio ovu izložbu koja sigurno ima svoju publiku kako među starijima tako i među mlađima koje bi, kako je primijetila pročelnica Upravnog odjela za kulturu i razvoj civilnog društva Grada Pule Emina Popović Sterpin, trebalo organizirati da dođu vidjeti što je tu izloženo.
Ono što se ovdje vidi i čuje imalo je svoj početak još 2006. i snimanje je trajalo tamo negdje do 2008. kako je preksinoć podsjetio Ferlin, te su ga sada pokušali raslojiti na njegove elemente no dio toga je već nestao, ne samo kada se radi o pjevanju nego i neki od kantadura više nisu među živima. Projekt je ipak, kroz ovu izložbu dobio priliku da se pokaže, oživi kroz još jedan medij.
- Bili smo jako zadovoljni radeći ovaj projekt, non-stop smo se smijali, ljudi su bili nevjerojatno topli i dragi. Namjera je bila da ne damo da to otiđe u zaborav. Puno je onih koji su tada bili mladi, a danas su etnolozi ili pronalaze nove načine da se ovo tradicijsko pjevanje održi. Taj cilj ima i ova izložba, da netko dođe, da se zaintrigira, jer dok ima i deset izvođača, to je živo, konstatirao je Ferlin.
Cukerić se zahvalio svima koji su pomogli da ovaj materijal ugleda svjetlo dana. Dvadeset godina je trebalo da se taj projekt realizira, a Noel Šuran koji je u međuvremenu postao etnolog, konstatirao da je se i Istra promijenila, što je i normalno.
- Stvari žive, a koliko stvari je propalo i nestalo, pogotovo u tom kulturnom segmentu. Ali neke stvari se rađaju, neke stvari nastaju, uvijek su u jednom procesu. Ovo je dokument o kantu, tarankanju i bugarenju. Sve to dvoglasje tijesnih intervala je obuhvaćeno izvan diskantnog dvoglasja. To je onaj četvrti tip koji još uvijek postoji i koji je u Istri najstariji, čak u 12. stoljeću se javlja taj diskant u europskoj glazbi i vuče dugi kontinuitet. Kanat je definitivno najživlji danas u Istri, on je 1960-ih i ‘70-ih godina doživio renesansu, na čelu s Rovercima i Barbancima. I tarankanje, kao drugi fenomen, se dosta razvilo i dan-danas, ako na nekoj fešti se najdemo i neki harmonikaš, neki svirač, počne svirati balun, većina će znati neke kitice, otpjevati na tarankanje. Oni tekstovi koji su nekada bili, su polako pali u zaborav jer su bili toliko dugački (jenu uru) da se više nisu mogli izvoditi na smotri gdje imaš tri minute vremena. Ali kad su čistili trukinju ili češljali vunu, su kantali cijelu večer. Postojali su momenti kada je ta pjesma, ta izvedba imala svoju potrebu i funkciju, objasnio je Šuran.
Kantalo se u kampanji, oštariji, ali najviše se je kantalo u kući.
- Znači, to je bilo nešto živo u kontekstu. Kad su nastale smotre glazbe i plesa, te kante, te svirke i te stvari su dobile novu ulogu, novo mjesto, smotre postaju pozornice. I ova garnitura pjevača, velikim dijelom, su ti koji su bili na pozornici. To je danas kao i u kazalištu, a kada pogledate te fotografije, vidite da su ti ljudi jako, jako zanimljivi, te ekspresije i izvedbe, sada je sve to spojeno i na jednom mjestu, kazao je Šuran komentiravši da je vrhunac tog kantanja i tih smotri bio 1970-ih a sada to malo opada, kada se radi dvoglasju tijesnih intervala. Međutim…
Puno kultura u Istri
- U Istri nema samo dvoglasa tijesnih intervala, nego imamo i tonalnu glazbenu baštinu, imamo glazbene oblike s tragovima modalnosti i imamo jako puno tih kultura, odnosno tradicija. Nekada je bio fokus samo na dvoglasu tijesnih intervala. Danas smo uzeli u obzir i ove ostale stvari i na isti način ih percipiramo. I glazbenu tradiciju Rovinjštine, i glazbenu praksu dijatonske i kromatske harmonike, višeglasnog pjevanja… Ovo je slika jednog dijela jedne tradicije dvoglasnog tijesnih intervala, ispričao je Šuran.
Čovjek kojem je Cukerić uputio najveću zahvalu je pročelnik Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije Vladimir Torbica koji je skromno napomenuo da je njegova jedina zasluga što je imao dovoljno strpljenja.
- Sve drugo pripada ovoj trojici ovdje i ja vas stvarno molim da dobro pogledate ovu izložbu. Šoldi uvijek ima, uvijek je bilo, uvijek će biti, ali za napraviti nešto ovako drugačije, posebno, kako kaže Atomsko Sklonište, treba imati dušu, zaključio je Torbica. Prisutne je pozdtavila i ravnateljica INK-a Gordana Jeromela Kaić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
