PRIZIV SAVJESTI U MEDICINI
Pravo liječnika ili uskrata medicinske skrbi? SLOBODA SAVJESTI JEDNE OSOBE NE SMIJE ISKLJUČITI PRAVA DRUGIH OSOBA
Ustavni sud Republike Hrvatske rekao je 2017. godine da sadašnji zakon koji dopušta pobačaj na zahtjev ne krši Ustav. Ustvrdio je da nerođeno biće uživa ustavnu zaštitu samo do one mjere do koje se ne kosi s pravom žene na privatnost. Usto, Hrvatskom saboru uputio je zahtjev da u roku od dvije godine donese novi zakon u kojem će biti uključene preventivne i obrazovne mjere s ciljem da pobačaj bude izniman. Hrvatski sabor ovaj zahtjev još nije ostvario
Priziv savjesti treba biti zakonski uređen
Tema prava na priziv savjesti u medicini u posljednje vrijeme postaje sve aktualnija u javnoj raspravi. Kritičari tvrde da se radi o odbijanju obavljanja legalne medicinske usluge ili zahvata, koje ne bi trebalo biti dopušteno, dok zagovornici inzistiraju da je priziv savjesti ljudsko pravo koje treba biti zaštićeno. Rasprave se često vode i oko toga spada li obavljanje pobačaja i sličnih zahvata (poput umjetne oplodnje i sl.) u nužni dio liječničke profesije, bez koje liječnik ne bi mogao biti liječnik.
Problematizira se također spada li obavljanje pobačaja u definiciju najvišeg standarda zdravstvenih usluga te koje su obveze države i liječnika u osiguravanju dostupnosti pobačaja.
Priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi koje je temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i međunarodnim dokumentima. Međutim, upozorava se da ovaj institut nije jasno pravno uređen, često dolazi do zloupotrebe na štetu pacijenata. Kako bi se na najbolji način omogućilo poštivanje zajamčenih prava svih pojedinaca na priziv savjesti, ali i prava pacijenata na zdravstvenu uslugu, tako je nužno da Ministarstvo zdravstva pripremi zakonske izmjene kojima bi se onemogućio institucionalni priziv savjesti i jasno propisali načini informiranja pacijenata i poslodavca o odluci na priziv savjesti.
U javnosti se o prizivu savjesti najviše govori u kontekstu odbijanja obavljanja prekida trudnoće, koji nije uvijek dostupan, jer ga u nekim zdravstvenim ustanovama svi ginekolozi odbijaju obaviti. Takav institucionalni priziv savjesti je nedopustiv, ističu kritičari, jer je nužno da sloboda savjesti jedne osobe ne ugrožava ili isključuje prava drugih osoba, u ovom slučaju pacijentica.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini rezolucijom iz 2010. godine: niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije obaviti pobačaj ili eutanaziju. Uz pobačaj i eutanaziju, pravo na priziv savjest često se koristi u postupcima potpomognutog suicida, medicinske oplodnje i sterilizacije.
Vijeće Europe je neobvezujućom rezolucijom utvrdilo pravo na priziv savjesti u medicini te traži od država članica da priznaju to pravo, ali i da pravodobno osiguraju zakonom dozvoljene medicinske zahvate. Neke države u Europi ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini, primjerice Švedska, Finska, Bugarska, Češka i Island.
Danas je u Hrvatskoj (izuzev prigovora savjesti protiv vojne službe koji je izrijekom priznat u čl. 47. Ustava RH) zakonima izrijekom priznat i prigovor savjesti liječnicima, medicinskim sestrama i stomatolozima protiv sudjelovanja u medicinskim zahvatima (poput pobačaja). Pravo na priziv savjesti zakonski je također priznato svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima, u pogledu postupaka medicinski potpomognute oplodnje.
Studija “Seksualna i reproduktivna zdravstvena prava i implikacije priziva savjesti”, koju je naručio Odjel za prava građana i ustavna pitanja Europskog parlamenta, navodi da 22 od 28 država članica EU-a omogućuje priziv savjesti u medicini (studija je rađena prije nego je Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo EU). Regulative se razlikuju od države od države, pa tako neke pravno ograničavaju priziv savjesti, u nekim državama članicama priziv savjesti mogu “koristiti” samo liječnici i liječnice, dok neke (poput Hrvatske) priziv savjesti omogućuju i drugim radnicima, poput medicinskih sestara ili ljekarnika.
Studija za primjer uzima šest država članica EU-a – Italiju, Hrvatsku, Švedsku, Češku, Poljsku i Portugal. Svih šest država dopušta pobačaj u određenim slučajevima, ali se legislativa uvelike razlikuje. Najrestriktivnija je Poljska koja ne dopušta pobačaj na zahtjev žene, dok je u drugih pet država on dopušten, ali u različitim vremenskim okvirima. U Hrvatskoj i Portugalu dopušten je u prvih deset tjedana trudnoće, u Češkoj unutar prvih 12 tjedana, u Italiji unutar prvih 90 dana trudnoće, a u Švedskoj do 18. tjedna.
Bivša država legalizirala je pobačaj 1952. godine, a na osnovi Ustava iz 1974., u travnju 1978. godine, u Hrvatskoj je donesen Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rođenju djece. Ovaj zakon o pobačaju nije se promijenio kad je Hrvatska postigla neovisnost 1991. godine.
Ustavni sud Republike Hrvatske rekao je 2017. godine da sadašnji zakon koji dopušta pobačaj na zahtjev ne krši Ustav. Ustvrdio je da nerođeno biće uživa ustavnu zaštitu samo do one mjere do koje se ne kosi s pravom žene na privatnost. Usto, Hrvatskom saboru uputio je zahtjev da u roku od dvije godine donese novi zakon u kojem će biti uključene preventivne i obrazovne mjere s ciljem da pobačaj bude izniman.
Hrvatski sabor ovaj zahtjev još nije ostvario.
U šest bolnica u Hrvatskoj svi su se ginekolozi pozvali na priziv savjesti: Klinička bolnica Sveti Duh u Zagrebu, Opća županijska bolnica Vinkovci, OŽB Našice i OŽB Požega te opće bolnice u Virovitici i Novoj Gradiški. Prema dostupnim informacijama, od ukupno 359 bolničkih ginekologa u Hrvatskoj, zakonski reguliran i legalan zahvat prekida trudnoće na zahtjev žene do desetog tjedna u javnim bolnicama pristaje raditi 164 ginekologa, a 195 ih to odbija.
Priziva savjesti nema ili gotovo da nema u bolnicama u Rijeci, Karlovcu, Ogulinu, Sisku, Koprivnici, Pakracu, Kninu, Vukovaru, Puli i Čakovcu.
U 13. st. papa Inocent III. određuje da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga smatra se manjim grijehom. Papa Grgur XIV. 1591. godine potvrđuje to stajalište i dodatno ga vremenski pojačava odredbom da je pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća. Siksto V. prvi je papa koji je sve namjerne pobačaje proglasio ubojstvom, a to čini i papa Pio IX. 1869. godine: donosi odluku o zabrani svih pobačaja.
Papa Ivan Pavao II. u enciklici „Evangelium vitae“ kaže: „Tko pribjegava prizivu savjesti mora biti zaštićen ne samo od krivične kazne već i od bilo kakve druge sankcije na pravnom, disciplinskom, ekonomskom i profesionalnom planu“. Usprotivio se pobačaju, a 1997. godine izjavio je da je pobačaj holokaust.
Stav Katoličke crkve od 1869. godine naučava da ljudski život počinje začećem te ga treba poštovati i najbrižnije štititi od začeća do prirodne smrti. Tko svojevoljno i svjesno sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke crkve. Na Drugom vatikanskom saboru pobačaj i ubojstvo djece prozvani su "nečuvenim zločinima".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
