VUKOVAR 1991. - 2019.
ŽELJKA JURIĆ, DJEVOJČICA U PLAVOM KAPUTIĆU: "Netko će reći da su od pada Vukovara prošle godine i godine, desetljeća. Ali ja i dalje živim u '91. To je moje pravo i ta mi sjećanja nitko ne može oduzeti"
Svatko od nas braće i sestara u nekom je od branitelja tražio i vidio oca. On nas je napustio tri i pol godine prije nego je počela opsada Vukovara, pa sam u Aci vidjela oca, zaštitnika. Sestra Danijela, koja je imala osam godina, također je imala svog zaštitnika, našeg HOS-ovca Šniclu. Samo deset dana prije pada Vukovara mami je u skloništu rekao da smo uskoro gotovi. Nakon pada grada pogubljen je na Ovčari. Moj Aco pogubljen je odmah
Postoje novinarski poslovi koje odradiš i brzo zaboraviš. Većina je takva: sprinterski ulaz u temu, obrada, objava i ideš dalje. Naknadno ih se rijetko sjetiš. No postoje poslovi koje pamtiš. Urežu se u sjećanje. Obilježe te. Izazovu reakciju, zgražanje, empatiju. Takve su novinarske priče uglavnom personalizirane, teške i vezane za neke mučne događaje. Kad ih osjetimo, kao vampiri koji sišu krv, i mi novinari ponekad iz sugovornika s traumatičnim iskustvom izvlačimo zadnji atom emocije, energije i snage. Cijedimo ga da doznamo što više. Na kraju to objavimo zadovoljni što imamo priču. Žrtva je dobila neku svoju satisfakciju, javnost informaciju, a novinar je odradio svoj posao.
Tekst o Vukovarki Željki Jurić od 24. studenog 2013. jedan je od najpotresnijih koje sam objavio. Iako, po kompliciranosti, nije ni približan mnogima. Ali je zato po angažmanu emocija nedostižan. Eho njenih riječi u mojoj glavi odzvanjao je još dugo. Kao da me podsjećao da to što mi je rekla i što sam napisao nikad ne zaboravim. Željka je ona famozna djevojčica u plavom kaputiću koju je u danu pada Vukovara uslikao fotoreporter BBC-a. Fotografija s grimasom koju je napravila, patnjom i strahom u očima i ustima koje šuteći mole za pomoć, u trenu je obišla svijet. Ta je slika, nastala 18. studenog 1991. godine, vjerni i pouzdani svjedok pada Vukovara. Tada šestogodišnja Željka simbol je patnje, brutalnosti i zvjerstava koje su JNA, četnici, srpski dragovoljci i sva ta gamad izašla iz utrobe zemlje počinili u hrvatskom gradu heroju. Njena priča iz vukovarskih podruma u kojima je do okupacije grada proživjela par mjeseci odiše tugom. Ona je tada bila malena i bespomoćna, a pred njom se, kao i njezinim životnim i traumatičnim iskustvom, čovjek sada osjeća sitan i prolazan. Čime je to dijete zaslužilo da umjesto igranja lego kockicama mora prkositi smrti? Nemoguće je zamisliti što se zbivalo u njenoj glavi kad je iz jednog od zadnjih vukovarskih skloništa zbog predaje okupatoru konačno izašla na svježi zrak i svjetlo dana.
Vjerojatno je bezbrižno mislila kako će se nakon sveg tog zla malo poigrati sa svojim vršnjacima, a dočekale su je bradate spodobe, sve srpski junak do srpskog junaka, kukavice i zlotvori koji su pred očima punim boli tog djeteta Acu rafalom sasjekli na pola. Aco je bio njen zaštitnik. Dobri duh skloništa. Vukovarac. Branitelj. Mučenik. Žrtva.
Uspomena na Acu
U razgovoru koji sam s njom vodio prije točno 6 godina u selu Berak kraj Vukovara, Željka je evocirala uspomenu na Acu. Razgovor je bio potresan, a njena bol gotovo vidljiva pa pomisliš kako ćeš je opipati, saplesti se o nju, nagaziti je i ona će jauknuti. Sa sobom i vlastitim demonima Željka se bori stalno. Kao da ima neizlječivu bolest za koju nema prave pomoći ni lijeka, a njeno ime je bol. Vječna, tinjajuća, bolna bol. Događaj koji je obilježio Željkin život, od čega se nikada nije i neće oporaviti, je likvidacija čovjeka koji joj je tada, kao malom djetetu čije je bezbrižno djetinjstvo zamijenjeno brutalnom ratnom igrom odraslih, želio olakšati situaciju. Štitio ju je i zabavljao u skloništu. Sve dok se nisu morali predati...
"Aco je pao na samo metar od mene. Prethodno su mu skinuli bijelu majicu i smeđu kožnu jaknu. Uspio im je samo kratko reći da nikome ništa nažao nije napravio. No pomoći mu nije bilo jer je Nada, naša susjeda iz skloništa koja je s mojom mamom dijelila zadnja zrnca kave, kratko rekla četnicima: "On je ustaša iz Njemačke". Presudila mu je. Moj dobri duh, moj zaštitnik Aco, poginuo je na licu mjesta. U trenutku mu se ugasio život. A samo koji sat prije s Nadom, istom onom koja ga je bez razloga prozvala ustašom i potpisala mu smrtnu presudu, u skloništu je popušio zadnju cigaretu koju su imali. Tada nije znao da mu je to i doslovno zadnja cigareta u životu, iako je slutio da će situacija poći po zlu. Ta noć 18. studenog 1991. kad je pao Vukovar ostat će mi u trajnom sjećanju. Spavali smo u nekoj maloj prostoriji u skloništu, na gajbama koje smo poslagali da glume krevet. Ujutro smo morali izaći iz skloništa. Mi smo zadnji izlazili: mama i nas petero djece, teta sa svoje dvoje djece, tetak, pokojna krsna kuma koja me držala za ruke, a s nama Aco i Nada koja ga je svojim riječima samo par minuta nakon toga ubila. Kod tog izlaska imam u pamćenju sliku grada koji je bio porušen. Do nas, na metar, dva udaljeni, stajali su bradati ljudi, prljavi, četnici. Danima prije toga, tjednima i mjesecima, granate su padale po nama. Buka je bila nepodnošljiva, stalno se dizala prašina. Sve se treslo. Zvučat će suludo, ali to je bilo i najsretnije razdoblje mojeg djetinjstva. Mama i nas petero, četiri sestre i brat, u skloništu smo imali svoje zaštitnike, naše dečke, branitelje koje smo doživljavali kao heroje, osloboditelje", prisjeća se Željka Jurić.
Nada izdajnica
"Svatko od nas braće i sestara u nekom je od branitelja tražio i vidio oca. On nas je napustio tri i pol godine prije nego je počela opsada Vukovara, pa sam u Aci vidjela oca, zaštitnika. Sestra Danijela, koja je imala osam godina, također je imala svog zaštitnika, našeg HOS-ovca Šniclu. Samo deset dana prije pada Vukovara mami je u skloništu rekao da smo uskoro gotovi. Nakon pada grada pogubljen je na Ovčari. Moj Aco pogubljen je odmah. Zajedno smo izašli iz skloništa, a kad je Nada rekla da je Aco ustaša iz Njemačke, odveli su ga u drugom smjeru. No ubrzo su nam se putovi, kod drvene pijace, opet spojili. Na križanju su nas zaustavili. Kad su ga ubili, stropoštao se pred mojim nogama. Plakali smo nezaustavljivo. Podigli su njegovo tijelo i bacili ga među neke ruševine. Sve je to strašno: i pad Vukovara, i naš izlazak iz skloništa, i ubojstvo našeg, mojeg Ace, i plač, i briga za ujaka Željka kojeg smo očajnički htjeli vidjeti kad su nas okružili četnici. Izlazeći iz skloništa mama nam je potiho rekla da ne spominjemo ujaka koji nam je uz nju bio najvažnija osoba u životu. Vidjeli smo ga tek 15. kolovoza 1992. nakon što je poslije devet mjeseci logora razmijenjen."
Teret progonstva
"Mi smo nakon pada Vukovara završili u logoru u Sremskoj Mitrovici, odakle su nas prebacili u Zagreb. Kao prognanici tri mjeseca bili smo u hotelu Park. Tamo se sjećam da sam prvih dana samo plakala. Iako sam imala šest godina, pila sam lijekove za smirenje. Imala sam prijatelja Juru koji je bio u sličnoj situaciji. Oboje nam je bilo teško pa smo se dobro razumjeli. Potom smo završili u Španskom, gdje smo deset godina živjeli u radničkim barakama. Kupaonica mi je od sobe bila udaljena 50 metara, na kraju objekta. Bila sam u sobi broj 4 zajedno sa sestrom. Mama i ostali bili su u jedanaestici. Krevet, ormar, s vremenom TV i dvosjed, to je bilo to.
U početku nam je bilo užasno. Lokalna djeca prema nama su znala biti nemilosrdna: vrijeđala su nas da smo štakori, idioti i kreteni iz Vukovara. Mama bi nam rekla da se borimo i da se ne sramimo onoga što smo i odakle dolazimo. Imali smo i sretnih i tužnih trenutaka u progonstvu. Teško je to sve opisivo. Iako sam bila mala i imala tek šest godina kad je Vukovar pao i kad su mi ubili Acu, puno se toga sjećam, imam u glavi previše slika. Ne želim svjesno o tome razmišljati, ali prati me podsvijest. U ovo doba godine ne mogu spavati, krećem se u krugu branitelja i svi imamo iste ili slične misli. Kod mene to stanje potraje i do kraja godine. Netko će reći da su od pada Vukovara prošle godine i godine, desetljeća, ali ja tako ne osjećam. Meni su to godine muke. Ne mogu se praviti da se to zlo nije dogodilo. Ja i dalje živim u '91. To je moje pravo i ta mi sjećanja nitko ne može oduzeti".
Željka Jurić svjedočila nam je, iz prve ruke, o paklu Vukovara. Paklu koji ni danas, ni bilo kada, nitko tko u tom gradu tada nije bio neće moći razumjeti. Nevini, anđeoski pogled prestrašene i zbunjene Željke Jurić Mitrović vidio je puno toga što nije smio vidjeti. Pred očima tog djeteta sijala se smrt, liptila je krv, prolazila su trupla njoj dragih ljudi. Željka Jurić Mitrović simbol je patnje grada i prije svega djece, nemoćne da shvate zlo koje su im nanijeli dojučerašnji susjedi i prijatelji njihovih obitelji. Godinama je u braku s vukovarskim braniteljem Lukom Mitrovićem, 70-postotnim invalidom Domovinskog rata. Žive u selu Berak koje je srbočetnička vojska okupirala uoči opsade Vukovara. Upravo u kući Mitrovićevih bio je logor za Hrvate. Ispred kuće Željka nam pokazuje željezne karike i okove zabijene u drvo.
"Tu u našem dvorištu su zarobljenike vezali i mučili. Ovdje su ubili i maminog bratića, kaže Željka Jurić. Pokazuje ostatke mučilišta koji ostaju kao trajna uspomena na nečovječnost. Iz obitelji njenog supruga četvorica braće borila su se u Vukovaru. Njegova majka je nakon pada Vukovara zarobljena. Osobno ju je tukao Veselin Šljivančanin.
Riječima protiv bola
Bijeg od prošlosti i sadašnjosti, a dojam je da Željka Jurić Mitrović ne zna što je više boli, pronalazi u pisanju knjiga i snimanju filmova. Sudjelovala je u snimanju filma "Svjedok" Branka Lentića o stradavanju djece u Vukovaru. Već dulje vrijeme s Jakovom Sedlarom snima film o hrvatskim braniteljima koji razmišljaju o suicidu. Sa Sedlarom je surađivala i na filmu "Anđeli rata" o stradanju djece na koncu krvavog stoljeća. Surađivali su i na filmu "Hrvatska, ljubavi moja". Napisala je knjigu pjesama "Hrvatskim generalima", a prva izdana knjiga nosi naslov "Moja rijeka suza" i neraskidivo je vezana za Vukovar. Najpotresnija, najizražajnija, najnevinija i najbolnija pjesma Željke Jurić, Djevojčice u plavom kaputiću, napisana je i posvećena Aleksandru Labu Aci, njenom ratnom, vukovarskom zaštitniku, napisana 19. studenog 2002.
Pismo Aci
Dragi Aco, danas je 11 godina kako te nema. Oni zli okrutni ljudi ugasili su tvoj mladi život.
Da, Aco, prošlo je toliko vremena...
Tvoj mladenački osmijeh još uvijek spava u mom srcu.
Ljudi kažu: bila si mala, ne možeš se sjećati ničega.
Neka oni samo tako misle. Samo ja znam što mi je u srcu i duši...
Devet je sati ujutro.
Otvaraju se željezna vrata skloništa, polagano, ali u strahu, svi stajemo iz njega, stajemo u kolonu...
Vani stoje bradati vojnici puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti i viču: »Brže!«
Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli, tišina je...
Samo se čuju jecanje, plač i koraci... Dragi Aco, sad mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i pokopam te kako treba.
Kad bih bar mogla naći zlikovce koji su te ubili...
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
