Nikada jedan čovjek ne može napraviti ništa sam. Uvijek treba tim. Ja sam imao sreću da sam radio u dobrom timu, prije svega s dva moja najbolja prijatelja, Stjepanom Pipom Brkljačićem i Lujom Ercegom. Naravno, imao sam sreću i da su tu bile brojne žene, počevši od moje majke i bake, koje su me naučile emocijama i upornosti, potrebnima za posao u turizmu

Selimir Ognjenović, vlasnik tvrtke I.D. Riva Tours, njemačkog touroperatora specijaliziranog za dovođenje gostiju u Hrvatsku, u travnju će napuniti 70 godina. Prije pet godina povukao se s čela tvrtke koju je 1995. godine osnovao s prijateljem Stjepanom Brkljačićem, njegovim kolegom i prijateljem Pipom. Tvrtku je prepustio, kako kaže, mladim snagama jer, mišljenja je, turizam je posao za mlade.

I sam je mlad krenuo u taj posao, u tvrtki Bemex Tours, najvećem hrvatskom touroperatoru u bivšoj državi. Bila mu je 31 godina kada je otišao u predstavništvo te tvrtke najprije nekoliko mjeseci u Belgiju, a zatim u Nizozemsku. Samo četiri godine kasnije, kada mu je bilo 35 godina, postao je zamjenik glavnog direktora, a još četiri kasnije, s 39, i glavni direktor te tvrtke koja je do 1990. godine i početka Domovinskog rata ubrzano rasla. No, 1994. godine, zbog neugodnosti koje je doživio, odlučio ju je napustiti. S njim je otišao i Stjepan Brkljačić, a godinu dana kasnije, 1995. godine, pokrenuli su I.D. Riva Tours.

Bakina svijeća

Stara je izreka da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Selimir Ognjenović to ne krije. Naprotiv, to stalno naglašava, da iza gotovo svega što je postigao u životu stoje upravo – žene.

- Ovo je najvažnija fotografija u mojem uredu, govori pokazujući crno-bijelu fotografiju na kojoj je nasmijana mlada žena s dva dječaka. To je njegova majka Branka, Selimir i njegov četiri godine mlađi brat Branko, jedan od najboljih hrvatskih kuhara.

Razgovaramo u njegovom "umirovljeničkom kutku" u koji je preselio nakon što je ured prvog čovjeka I. D. Rive prepustio mlađem nasljedniku, Konstantinu Gaintanidesu. Ured se nalazi u jednoj od glavnih ulica Münchena.

- A ovo ovdje je najvažnija stvar u uredu, govori pokazujući veliku žutu svijeću, postavljenu na povećoj hrpi tiskovina. Na svijeći je crno-bijela fotografija na kojoj je još jedna žena i zavjetna sličica svetog Antuna.

- To je svijeća moje bake, a ovo ovdje ispod nje, to su sve brošure Riva Toursa tiskane u 25 godina postojanja tvrtke. Svake godine kada se napravi nova brošura, onaj tko je radi, donese je meni, ja podignem svijeću i ispod nje stavim brošuru, priča nam priču o tom "najvažnijem predmetu" Selimir, otkrivajući da je upravo njegova baka – baba kako je zove – još jedna važna, možda i najvažnija žena zaslužna za njegov uspješni životni put. Ludmila Ivanković, tako je baki bilo ime, na fotografiji je koja stoji, učvršćena voskom, na svijeći. Bila je vlasnica mlina pored Bjelovara, i najveća potpora Selimiru, ali i njegovoj majci u podizanju sinova.

- Vidite da sam jako vezan uz svoju mamu i babu. Možda sam zato izabrao turizam. U turizmu vam u stvari najviše rade žene, muškarci samo uzimaju slavu. A nije čudo da rade žene jer je to posao u kojem je potrebno puno emocija i puno rada. Treba imati strpljenja i ljubavi. To sam 2008. i rekao u svom govoru na tradicionalnoj večeri što je Riva organizira. Izašao sam na binu i rekao: "Ovo je moj govor!" i izvadio ovaj papir..., govori Selimir i odmata poduži list papira na kojem je ispisano 77 imena. Sva su ženska.

- Ovo je spisak svih žena od kojih sam ja učio u poslu i kojima sam zahvalan, objašnjava, čitajući nasumice imena s papira:

- Gracijela Ossojnak, Krstijana Ribarić, Iva Vucelić pokojna s Lošinja, Katja Blaško, Dunja Stipišić s Cresa, Vera Popović, Beti Rotar, Katja Kovač, Pave Župan, Ombreta Ilijašić...

Ne zaboravlja spomenuti ni Dragicu Sladovljev, šeficu Rive u Hrvatskoj

- Ona je uspjela na nove generacije naših djelatnika prenijeti jednu stvar važnu za budućnost firme naše veličine – ljubav za posao i uživanje u tome kada uspiješ dokazati da si, iako nisi preveliki touroperator, ipak bolji od onih najvećih.

S puno ponosa govori o fotografiji iz svibnja 1999. godine kada je Riva organizirala prvu biciklijadu bavarskog radija i televizije u Istri.

- Tada se dogodio Aviano i Kosovo, a mi dovodimo 555 biciklista bavarske televizije i radija, koji dolaze u dvanaest autobusa u Poreč i voze sedam dana, uz pratnju kamera i mikrofona i javljaju vijesti u Njemačku da je kod nas sve mirno i da se može doći. Veliku potporu daje nam istarska Turistička zajednica i Veljko Ostojić, koji je ubrzo postao i ministar turizma, i svi zajedno šaljem pozitivnu poruku. Mislim da je to bila jedna od presudnih akcija koja je spasila tu sezonu, govori Selimir.

Dvije koze

Pokazuje zatim i dvije skulpture, dvije koze.

- Ovo su dvije nagrade na koje sam najviše ponosan. To su dvije Zlatne koze, najveća turistička nagrada Istarske županije i ja sam jedini koji imam dvije takve nagrade. Jedna je za razvoj agroturizma u unutrašnjosti Istre iz 1998., a druga iz 2016. godine, pojašnjava, prisjećajući se začetaka turističkog razvoja unutrašnjosti te hrvatske regije, u čemu je upravo on odigrao veliku ulogu.

- Godine 1996. prošao sam cijelu Istru da nađem deset kuća, deset apartmana, deset objekata koje ću iznajmiti turistima. Nisam ih mogao naći. U jednoj kući u koju sam ušao, ponudili su mi šest željeznih kreveta u kojima su spavali radnici kada su radili cestu. Ponudili su mi to s obećanjem da će mi dati jeftino. Smatrali su da to što je daleko od mora, mora i malo koštati. Danas, 24 godine kasnije, u Istri je 4.500 vila s bazenima bez kojih Istra danas sasvim sigurno ne bi bila to što je. A mi smo bili pioniri u tom poslu, ističe s ponosom, dodajući da je od početka tražio u unutrašnjosti Istre "kuće s dušom", one u koje je ugrađena emocija i tradicija, kuće djedova koje uređuju unuci čiji su roditelji otišli na obalu vjerujući da samo tamo postoji turizam. Isti ponos čuje mu se u glasu kada govori o biciklističkoj turi po kvarnerskim otocima, koju je Riva organizirala 2000. godine.

- Zamislite vlak sastavljen od sedam vagona u kojemu su bicikli i osam vagona u kojima su gosti koji ulazi direktno u riječku luku. Zatim trajekt Rapske plovidbe koji vozi samo bicikle i 21 jedrenjak koji ih vozi do pet otoka. Sve to, naravno, prati bavarski radio i kamere. I pri tome nisu važni svi ti ljudi koji su već tamo, oni su statisti, važni su oni milijuni ljudi koji gledaju televiziju i koji će tek doći u Hrvatsku u kojoj započinje novo vrijeme, priča dalje, napominjući da su krstarenja jedrenjacima po Jadranu, te ture za ljubitelje biciklizma koji na njima plove od otoka do otoka, također novina koju je 1996. uveo upravo Riva Tours.

- Naravno, govoreći o nautičkom turizmu malih kruzera na Jadranu, ne bi bilo pošteno ne spomenuti odličan posao moje kolegice Katarine Hauptfeld, iako kažu da se u svojoj promociji o konkurenciji ne govori. No, ja sa sigurnošću tvrdim da je Katarina itekako zaslužna da to danas postane jedan od najkvalitetnijih hrvatskih turističkih proizvoda. Vjerujem da bi i ona spomenula mene, zaključuje.

Odgovorni i za brod

Početak 1995. godine, naravno, nije bio lagan. U uredu su, kaže, bili on, tajnica i – babina svijeća. Radovali su se svakom telefonskom pozivu, ali su već te prve godine doveli 2.880 ljudi u Hrvatsku što je, kaže, ravno tome da danas netko u svojoj prvoj godini uspije organizirati putovanje za 50 tisuća ljudi. I onda je krenuo rast. Kada 2000. i 2001. godine prestaje strah od odlaska u Hrvatsku, Riva Tours ubrzano raste i u jednoj godini dovodi u Hrvatsku 30 tisuća, a u drugoj 50 tisuća gostiju.

- I ja postajem svjestan da smo Pipo, koji vodi Rivu u Nizozemskoj, i ja napravili ozbiljan posao.

U tom poslu, naglašava, ima nekoliko važnih principa jer su odlučili biti specijalisti upravo za Hrvatsku.

- Moji susjedi su me u početku, kada je bilo teško goste nagovoriti da idu u zemlju u kojoj je rat tek završio, a dio još bio pod okupacijom, uvjeravali da možemo raditi Grčku ili neku drugu zemlju. No, mi smo željeli raditi ono što najbolje znamo i, bez obzira što je to područje tada bilo u krizi, smatrali smo da to ne znači da trebamo svaštariti i prodavati nešto drugo. Govorio sam tada svima da mi daju garanciju da ću preživjeti, a ja garantiram da ću uspjeti i da ću, kada se vrati ta destinacija koju ja vidim noćima u svojim snovima, ta prelijepa zemlja s ogromnim turističkim potencijalima, napraviti uspješnu firmu i da sam spreman, iako je to tada bilo realno otežavajuće, sizifovski se boriti protiv svega toga. I uspjeli smo!

Mnogi su se nazvali specijalistima za Hrvatsku, samo zato što dovode goste u našu zemlju, ali to nije dosta. Specijalist znači da nešto morate raditi bolje od drugih, bolje od najvećih i, što je najvažnije, morate znati da ste vezani uz destinaciju i da s njom proživljavate i dobre i loše dane. Biti specijalist ne znači raditi samo hotelske rezervacije, nego biti prepoznatljiv, promicati destinaciju i brinuti za njezin rast. Ne brineš se, dakle, samo za svoju poziciju na brodu, nego brineš kuda plovi taj brod, koji mu je smjer, koliko je siguran i koliko je velik. Naš smjer je definitivno bila Hrvatska i njezino promicanje, zato smo pokretali i brojne inovacije, tada i to činimo i danas.    

Čvrsta kuća

Njegova Riva sasvim sigurno i tu će odigrati veliku ulogu, iako on danas u njoj ima samo savjetničku funkciju. Ali vjeruje čvrsto u svoj mladi tim.

- Svako vrijeme traži nove ljude. Mnogi koji naprave uspješne firme, postaju vremenom njihova kočnica. Mene je godinama plašilo to što su svi rekli da, kada mene ne bude, ta firma neće postojati. To možda izgleda kao kompliment, ali to zapravo strašno plaši. To znači da ste radili 25 godina i stvorili – kuću od karata. Ja sam danas ponosan na Rivu, na to kako funkcionira, na sve ove mlade ljude koji će osigurati da Riva, koja je činila i danas čini, važan faktor u promidžbi Hrvatske u Njemačkoj, to ostane i dalje. Jer, iako svi govore da će razvojem tehnologije roboti zamijeniti ljude u svim djelatnostima, tako i u turizmu, ja mislim da su u turizmu ljudi najvažniji. Možete li zamisliti da idete na godišnji odmor a da vas tamo dočekaju roboti ili da vas netko stavi u nekakvu sobu gdje ćete metnuti naočale i gledati more i misliti da ste na Havajima? Putovanje koje nema uključeno sva osjetila – miris, vid, okus, opip, njuh, koji ne uključuje ljude, razmišljanja, strahovanja, veselja... to uopće nije putovanje. Uvjeren sam i danas da, tko god ide u ovaj posao bez emocija, neće uspjeti, kaže. I upravo je tu poruku poslao i s pozornice na slavljeničkoj večeri I. D. Riva Toursa, zaključujući:

- Turizam je djelatnost ljudi. Njih nitko nikada neće moći zamijeniti. Ljudi su ključ uspjeha u turizmu.

Selimir Ognjenović svojim je radom, učeći uglavnom od žena, to najbolje dokazao. I ne želi slavu samo za sebe:

- Nikada jedan čovjek ne može napraviti ništa sam. Uvijek treba tim. Ja sam imao sreću da sam radio u dobrom timu, prije svega s dva moja najbolja prijatelja, Stjepanom Pipom Brkljačićem i Lujom Ercegom. Ono što mi puno znači je da Stjepan Brkljačić i danas, iako nakon moždanog udara 2002. nije više aktivno u poslu, u svome domu u Jastrebarskom i u kući na Krku gdje provodi ljeto, ima kompjutor i nekoliko puta dnevno provjerava što se događa u tvrtki, i znam da je uvijek tu kada ga trebam. Naravno, imao sam sreću i da su tu bile brojne žene koje su me naučile emocijama i upornosti, potrebnima za posao u turizmu.

Povezane vijesti

• U Istru ušlo više od 200 tisuća stranih gostiju
• Zaleđe je postalo više od sunca i bazena
• Istarski trend pozitivnog gospodarskog razvoja