"Ja sam prije svega general koji je prošao Domovinski rat i uvijek sam, kao i u ratu tako i u miru, preuzimao odgovornost i brigu za svoje ljude", rekao je u svibnju 2020. godine Damir Krstičević, nakon što je poslije tragične nesreće u kojoj su poginula dva pilota dao ostavku.

Kabinet Andrije Plenkovića ostao je tako bez jednog od najboljih ministara. Ništa nije pomoglo da se generala nagovori da ostane. "Zbog odgovornosti i vojničke časti odlazim", rekao je general, iako su svi bili svjesni da naravno on osobno nije odgovoran za nesreću. "Nastavite i dalje raditi na jačanju Hrvatske vojske".

Danas, godinu i pol nakon ostavke Krstičevića, pratimo dramu s neizglednim krajem, u kojoj su glavni akteri vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i šef države Zoran Milanović, ministar obrane Mario Banožić i premijer Andrej Plenković. Pratimo događaje kakvih je bilo malo u samostalnoj Hrvatskoj, a koji vode pokušajima ulaska politike u Oružane snage. Nešto što je krajnje opasno i nedozvoljeno.

Zalutao u sustav

Nakon jednog Krstičevića, generala, čovjeka koji sustav poznaje u dušu, na mjesto ministra obrane došao je mladi HDZ-ov kadar iz Slavonije, Mario Banožić. Kao jedan iz garniture mladih lavova nove kadrovske politike vodeće hrvatske stranke, koji prije toga nije imao baš nikakvo iskustvo kada je riječ o osjetljivom resoru obrane, Banožić je došao u sukob sa šefom države na način koji do sada nismo imali. Iako je često bilo trzavica između ministara obrane i predsjednika Hrvatske, od Tuđmana do Kolinde Grabar-Kitarović. Ali uvijek je to prema van bilo u rukavicama, a prava se bitka vodila iza kulisa dale.

Karijeru je Banožić počeo kao stručni suradnik u Vukovarsko-srijemskoj županiji, bio je voditelj odsjeka turizma, pomoćnik i pročelnik sektora koji se bave turizmom, kulturom, unutarnjom revizijom i onda je. nakon što je imenovan za ministra državne imovine, nekim čudom, uskočio u stolicu prvog čovjeka Ministarstva obrane. Diplomirani je ekonomist s fakulteta u Osijeku, gdje je i doktorirao, a uspon je krenuo kada je 2018. postao član Središnjeg odbora HDZ-a. Priča poznata.

Danas, nakon meteorski brze karijere iz lokalne sredine do ministra jednog od najosjetljivijih resora, Mario Banožić postao je možda i najveći politički teret Andrije Plenkovića. Neiskustvo je učinilo svoje, krenuo je, potaknut stranačkim valom, na predsjednika Republike Milanovića, iskusnog političkog lisca, koji je to u stalnom fajtu sa Plenkovićem jedva dočekao. Zanesen valjda ekspresnom karijerom od lokalne priče kao predsjednika Upravnog vijeća Centra za socijalnu skrb Vinkovaca do ministra obrane, Banožić je počeo fajt s Milanovićem, u koji je na kraju uvučen i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga admiral Robert Hranj. Prevelik je to zalogaj za ikoga, a kamoli za neiskusnog ministra.

Hijerarhijski lanac

Zakon kaže sljedeće: ministar obrane odgovara vrhovnom zapovjedniku za provedbu zapovjedi i izvješćuje ga o provedbi. Ako ministar obrane ne provodi zapovjedi vrhovnog zapovjednika, tada vrhovni zapovjednik izdaje zapovjedi izravno načelniku Glavnog stožera OSRH, pisanim putem izvješćuje Vladu i Hrvatski sabor, te nakon konzultacije s predsjednikom Vlade predlaže utvrđivanje odgovornosti ministra obrane. A zakoni se u Hrvatskoj različito čitaju i tumače, pa će dani koji slijede tek donijeti rasplet ove pomalo tužne, ali opasne priče. Već u utorak oči u oči naći će se Milanović i Plenković, jer oni su glavni akteri afere koja se danima valja i koja neće bez njih dvojice dobiti epilog, kakav god on bio.

Prije Marija Banožića Hrvatska je imala šesnaest ministara obrane i nikada do sada takvu situaciju da izbije javni sukob s vrijeđanjem, do mjere da se dovede u pitanje normalno funkcioniranje Oružanih snaga u miru. Prvi hrvatski ministar obrane bio je Petar Kriste, imenovan 31. svibnja 1990. godine. Tu je dužnost ovaj Dubrovčanin koji je diplomirao u Beogradu i magisterij stekao u Zagrebu obnašao svega tri mjeseca, ali ostat će zapamćen kao prvi ministar obrane u samostalnoj Hrvatskoj u vladi Stjepana Mesića. Bio je član HDZ-a, a kasnije će napustiti stranku jer se nije slagao s Tuđmanovom politikom prema BiH. U knjizi "Sjena nad slobodom" optužio je Tuđmana da je od početka imao plan podjele BiH.

U intervjuu Nacionalu Kriste je rekao da mu je Tuđman govorio o "granici na Drini", a preko Jože Manolića i Milovana Šibla susreo se s njim u studenome 1989. u "Baraci" u Savskoj. "Nešto ranije HDZ je uputio “Proglas hrvatskom narodu” u kojem me posebno zasmetao dio koji govori o Hrvatskoj u njenim povijesnim i prirodnim granicama. Odmah mi je bilo jasno da se radi o granici na Drini koja je postojala samo u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Pitao sam Tuđmana toga jutra: "Misliš li ti da bi istočna granica Hrvatske trebala biti na Drini", na što je on kratko odgovorio – "Da". Upozorio sam ga da je to nemoguće jer u BiH živi svega 17 do 18 posto Hrvata, ali on je odgovorio da su svi Muslimani Hrvati, što je dovoljan razlog da se cijela susjedna država pripoji Hrvatskoj. Moram reći da sam bio iznenađen jer sam dobro poznavao Tuđmana i njegovu pasioniranu privrženost ideji Banovine Hrvatske. Toga je jutra bio prilično bijesan i nikako se nismo mogli složiti oko ovog pitanja".

Špegelj stvorio HV

Ipak, Kriste je postao prvi ministar obrane, ali ga je brzo zamijenio general Martin Špegelj, koji je bio ministar od kolovoza 1990. do srpnja 1991. "Da me Tuđman poslušao, bilo bi manje žrtava", govorio je kasnije Špegelj, čovjek koji je bio jedan od onih koji su stvorili Hrvatsku vojsku. Slavonac iz HSS-ovske obitelji, mladi partizan, kasnije visoko rangirani časnik JNA, brzo je prešao na hrvatsku stranu. Kontraobavještajna služba JNA u siječnju 1991. emitirala je film u kojem su montirani prilozi u kojima Špegelj navodno poziva na ubojstva vojnika, a hrvatska strana je to energično demantirala. Ali, Špegelj odlazi s dužnosti ministra obrane i postaje zapovjednik Zbora narodne garde. "Tuđman je iza sebe imao neviđeno raspoloženje naroda da se obrani i mogao je raditi što je htio. I radio je. Radio je, među ostalim, i na tome da Hrvatska nespremna uđe u rat i da se proizvede kaos, a u svakom kaosu se žrtve bez potrebe utrostručuju. Moj je plan, s druge strane, bio izbjegavanje rata brzim izravnavanjem vojnih potencijala", ispričao je kasnije Špegelj razilaženje s Tuđmanom.

Špegelja će zamijeniti Šime Đodan koji je bio ministar svega mjesec dana, a nakon njega dolazi Luka Bebić, čiji je mandat trajao od srpnja do rujna 1991. I onda je 18. rujna imenovan za ministra obrane Gojko Šušak, koji će tu dužnost obavljati do 3. svibnja 1998. i do danas biti najdugovječniji ministar obrane. O Šušku se sve zna i ništa ne zna. Rođen je u Širokom Brijegu, a kad je dobio poziv za JNA, odlazi u Kanadu, gdje su mu bila braća. Dugo je živio s majkom i suprugom u trošnoj kući u predgrađu Ottawe, a onda se približio krugu okupljenom oko franjevačke misije u Norvalu koji je bio uključen u prvu kanadsku turneju budućeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Kasnije ga Tuđman nakon povratka u Hrvatsku postavlja za ministra iseljeništva, postaje Špegeljov zamjenik i u jeku borbi za vojarne JNA postaje ministar. U vrijeme bitke za Vukovar dolazi u sukob s tadašnjim načelnikom Glavnog stožera Antonom Tusom, koji u Šušku vidi "neoustašku" liniju. Tus se žalio i Tuđmanu, ali rezultat je bilo dvostruko zapovijedanje, pa je načelnik bojkotirao potpisivanje primirja u Sarajevu. Clinton je u Šušku vidio osobu od povjerenja, a William Perry, američki ministar obrane Šuška je smatrao "čovjekom od riječi". "Hrvatska mu je bila prioritet, baš kao i Hrvati u susjednoj BiH", kazat će jedan od Šuškovih nasljednika general Pavao Miljavac, dok je prvi ministar obrane Kriste svjedočio: "Šušak spada među ljude koji nikada ne pokazuju svoje osjećaje. Ne možemo ga nazvati pričljivim, štoviše teško se sjetiti nekog njegova javnog istupa iz prvih nekoliko godina. Na sjednicama vlade progovorio je možda nekoliko rečenica".

Poslije Šuška slijedio je Andrija Hebrang, pa general Miljavac, a onda je nova, lijeva vlast nakon pobjede Ivice Račan postavila za ministra obrane Jozu Radoša, kojeg je zamijenila prva i jedina žena na tom položaju do sada; Željka Antunović imenovana je ministricom u srpnju 2002. Bila je to svojevrsna senzacija, ali je iskusna političarka vješto vodila osjetljivi resor. Danas spor Milanovića i Plenkovićevog ministra komentira kao vrlo neobičan, "jer svatko mora raditi posao u interesu sigurnosti obrane države". Kada ju je Račan imenovao, kao treću ženu u Europi na toj funkciji, mnogi su mu zamjerali da prije toga nije imala baš nikakve veze s resorom obrane.

Optuženi ministar

Poslije SDP-ove ministrice na čelo Ministarstva obrane došao je Berislav Rončević, slavonski HDZ-ov kadar, a zbog afere "vojni kamioni" kasnije je osuđen najprije na četiri godine zatvora, da bi ga Vrhovni sud u drugom suđenju oslobodio optužbi. Rončević također nije imao nikakvo iskustvo u resoru obrane, prije dolaska na tu dužnost bio je pomoćnik upravitelja Hrvatskih šuma i HDZ-ov igrač u Našicama, gdje je jedno vrijeme bio i gradonačelnik. Poslije Rončevića dolazi HDZ-ov kadar Branko Vukelić, a nakon toga, napokon jedan profesionalac, Davor Božinović, koji je bio ministar obrane u vladi Jadranke Kosor godinu dana, od prosinca 2010. do prosinca 2011. Diplomat i stručnjak na području obrane, prije toga i veleposlanik u Misiji pri NATO-u došao je u pravo vrijeme, kada je Hrvatska činila posljednje korake prema EU, a kasnije je zbog neslaganja s Tomislavom Karamarkom jedno vrijeme ostao u pozadini.

Zoran Milanović je za vrijeme svoje vlade u prosincu 2011. imenovao Antu Kotromanovića za ministra obrane, koji će na tom mjestu biti do siječnja 2016. Odlikovani časnik, bivši zapovjednik 4. gardijske brigade, načelnik zbornog područja Dubrovnik, bliski prijatelj Ante Gotovine, ali i Zorana Milanovića, pozdravio je izbor Banožića. "Možda je došlo vrijeme da pravi civil bude na čelu Ministarstva obrane. Gospodina Banožića ne poznajem, ali preferiram to što je mlad, premda to može biti istodobno i prednost i nedostatak".

U intervjuu za Večernji list kazao je da bivši vojnici bolje poznaju sustav, ali "kao ministar sjećam se da sam na sastancima ministara obrane NATO-a između njih tada 28 bio jedini s vojnim iskustvom. Stoga, mislim da je potrebno da Banožić u prvom redu dobro upravlja. MORH je kompleksan sustav. Trebat će upoznati i vojsku i samu instituciju MORH-a".

Poslije Kotromanovića ministar obrane bio je Josip Buljević, sjajan profesionalac i korektan čovjek, kasnije diplomat, a naslijedit će ga Damir Krstičević i nakratko poslije Tomislav Ivić, u dvomjesečnom intermecu do izbora Banožića. General Krstičević, čovjek velikog iskustva, prošao je u turbulentnom mandatu svašta, ali kao pravi vojnik znao je kako sustav funkcionira. Došao je i u sukob s bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, kada je ona zamjerila vojsci da nije prije reagirala kod katastrofalnih požara. Emotivan, kakav jest, bio je povrijeđen i iz njegovog se kruga moglo čuti da postoji grupa koja ima utjecaj na bivšu predsjednicu, sa ciljem destabiliziranja Plenkovića. Kasnije su izgladili odnose, ali političke su rane ostale i Krstičević je otišao svojom voljom.

Nažalost. Mario Banožić, također nažalost, ništa nije primijenio od onoga što mu je preporučio Ante Kotromanović. Možda je i imao peh što je na Pantovčaku Milanović, koji je ušao u nesvakidašnji sukob s premijerom. Banožić se našao u unakrsnoj vatri, u kojoj bi se teško snalazili i "teškaši", njegovi prethodnici. Sada samo čekamo rasplet.

Povezane vijesti

• Crobarometar: Plenković popularniji od Milanovića
• Plenković o Milanovićevoj kandidaturi: Ovo je demokratska država i SVATKO SE MOŽE KANDIDIRATI
• Nije mi jasno kako se Milanović koji je napravio toliki dug može kandidirati