JURICA KÖRBLER
MOJ SUSRET S TROJICOM PAPA: Bio sam posljednji čovjek izvan Vatikana koji je poljubio ruku Ivana Pavla II
U maloj sobici članovi hrvatskog izaslanstva i nas trojica novinara čekali smo da završi sastanak pape Ivana Pavla II i bivšeg premijera Ive Sanadera. Zatim smo svi ušli, a papa je tiho govorio. Vidjelo se da je slab, a čuli smo njegove riječi: "Hrvatska pripada Europi". U tom razgovoru papa se zauzeo da što prije počnu pregovori Europske unije i Hrvatske. Bio sam posljednji u redu da pozdravim papu i poljubim mu ruku
Apostolska palača, 22. veljače 2005. godine. Mjesec dana ranije Sveta Stolica je objavila kratko priopćenje da se zdravstveno stanje pape Ivana Pavla II poboljšalo. Iz rimske klinike "Agostino Gemelli", u kojoj je radila doktorica Simona Šandrić Gotovac, supruga Vlade Gotovca koja je osobno liječila Ivana Pavla, papa se vratio u svoj dom. Čekao ga je susret s Hrvatima, izaslanstvom hrvatske Vlade na čelu s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom. Do posljednjeg trenutka se nije znalo hoće li do toga doći, jer je papa i dalje bio slab. Ipak, tog dana primio je hrvatsko izaslanstvo, posljednje koje je uopće ušlo u Vatikan za pontifikata velikog pape, Poljaka Karola Wojtyle.
Stajali smo u impozantnoj čitaonici gdje je papa sjedio i rukovao se s članovima izaslanstva, Ivom Sanaderom, Božom Biškupićem, Brankom Vukelićem, Draganom Primorcem, Hidom Biščevićem, Miroslavom Kovačićem, Emilijom Marinom, Ratkom Mačekom i Biankom Matković, a zatim su slijedila trojica hrvatskih novinara. Pisac ovog teksta bio je posljednji koji je poljubio papi ruku. I spletom okolnosti posljednji koji je uopće van Vatikana to učinio.
Privatne odaje
Dan poslije papino se zdravstveno stanje pogoršalo i po deseti put u vrijeme svog pontifikata završio je u bolnici. Ovaj put i posljednji.
Novinari imaju privilegij, ili to možda i nije privilegij, biti u blizini mnogih svjetskih vođa, pratiti dramatične događaje, sudjelovati na samitima na kojima su predsjednici i premijeri, s državnicima svoje zemlje putovati do kraljevskih palača, Bijele kuće ili Kremlja, pratiti sastanke svjetskih vođa u Ujedinjenim narodima. Sve je to dio posla kojim se bave i vrlo brzo pretvori se u rutinu koja ne izaziva posebne emocije.
Ali doživjeti susret s papom događaj je koji ostaje trajno u sjećanju, nešto posebno. Imao sam sreću da sam prateći hrvatske političare koji su odlazili u službeni posjet Vatikanu prisustvovao susretima s trojicom velikih papa, Ivanom Pavlom II, Benediktom XVI i Franjom. Prisustvovao sam i krajnje uzbuđujućim ritualima konklava, kada se čeka bijeli dim na Trgu sv. Petra i kada su pape postali njemački kardinal Ratzinger i Argentinac Jorge Mario Bergoglio. A zahvaljujući Nikoli Eteroviću, apostolskom nunciju, imao sam zaista izuzetnu privilegiju razgledati i privatne odaje pape Ivana Pavla II.
Upravo taj obilazak Vatikana ostao mi je kao nešto krajnje uzbuđujuće u novinarskom poslu. Bilo je to 1999. godine, u vrijeme kada je Ivan Pavao II putovao svijetom, a Nikola Eterović, čovjek od papinog povjerenja, pristao sudjelovati u serijalu HTV-a "Hrvatske diplomatske misije" koji je inicirao sam Franjo Tuđman. Radio sam scenarij za tu seriju koja se snimala u mnogim europskim gradovima i vodio razgovore, a Eterović je na dan snimanja bio posebno raspoložen. Spremao se za diplomatsku misiju apostolskog nuncija u Ukrajini i televizijsku ekipu je dočekao u jednom luksuznom salonu koji je bio sav u drvu. "Ali tu nemamo uvjete za snimanje, jer nema priključaka", žalili su se snimatelj i tonac, dok je Eterović, kao u nekom filmu, okrenuo donji dio stola ispod kojeg su se ukazale sve moguće utičnice, za sve moguće tehničke sprave. Pozvao nas je poslije na krov Apostolske palače, pokazujući mjesto gdje je papa volio šetati. "Želite li da vam pokažem njegove privatne odaje", pitao je Eterović, a odgovor nije teško pretpostaviti.
Najpoznatija je prostorija s čijeg se prozora papa obraćao vjernicima na trgu, a desno od nje je privatna biblioteka, dok su nam rekli da je uz sobu s prozorom i papina spavaća soba. U produžetku je privatna kapelica kraj koje je blagovaonica te još jedna prostorija u kojoj su dva kreveta i kupaona. Sve skromno, asketski. Napuštajući papine prostorije prošli smo dugim hodnikom, a s jedne i druge strane bila su vrata, napadno niska, kao da su rađena za ljude čija visina ne prelazi 1,6 metara, možda i niže. Iz njih su izlazili i ulazili svećenici, bez pozdrava i pogleda, žureći svojim poslom.
Slab i bolestan
U Vatikan sam nakon toga došao u vrijeme kada je CNN objavio vijest da je papa ozbiljno bolestan. Ivan Pavao II je međutim silno želio primiti hrvatsko izaslanstvo, jer su to bili i dani važni za budućnost Hrvatske. U to sam vrijeme bio pomoćnik glavnog urednika Vjesnika i, uz kolege s HTV-a i s Hrvatskog radija, omogućeno mi je da budem dio izaslanstva. U dvorištu Apostolske palače švicarski gardisti dočekivali su hrvatsko izaslanstvo, a za hrvatske novinare bila je zadužena časna sestra, Hrvatica, koja je dugo radila u Vatikanu. Bila je jako stroga, objasnivši da nema lutanja po sobama i svega onoga što prati novinarsku znatiželju. Nakon toga nam je dala krunice koje je papa posvetio. Penjali smo se stepenicama do sobe koja je vodila do privatne biblioteke pape Ivana Pavla gdje se, kada su se otvorila vrata, vidio krhki lik karizmatskog Petrovog nasljednika, tako mili lik tog velikog pape, možda jednog od najvećih u povijesti.
U maloj sobici članovi izaslanstva i nas trojica novinara čekali smo da završi sastanak pape i Sanadera, koji je trajao dvadesetak minuta. Zatim smo svi ušli, a papa je tiho govorio. Vidjelo se da je slab, a čuli smo njegove riječi: "Hrvatska pripada Europi". U tom razgovoru papa se zauzeo da što prije počnu pregovori Europske unije i Hrvatske. Bio sam posljednji u redu da pozdravim papu i poljubim mu ruku, uz ono njemu poznato: "Hvaljen Isus i Marija". Taj Karol Wojtyla, Poljak koji je okrenuo kolo povijesti, bio je zapravo nevjerojatan. Onako slab i bolestan, gledao je svakog od nas u oči i imali ste dojam da vas pozdravlja netko koga dugo i dobro poznajete.
Bio je to veliki dan za sve nas koji smo prisustvovali posljednjem susretu pape Ivana Pavla koji je imao u Vatikanu. Nikoga poslije više nije primio. Srce pape Ivana Pavla II prestalo je kucati u subotu, 2. travnja 2005. godine u 21.37. Bio sam među onima koji su te dane na Trgu sv. Petra čekali vijesti o zdravstvenom stanju dragoga Karola. Da se sprema najgore, moglo se vidjeti tih dana u Vatikanu kada su kamere američkih tv postaja bile okrenute prema prozoru Apostolske palače, a iz bolnice su stizale vijesti da je papa dobio tešku infekciju i da ima visoku temperaturu. U svibnju je Ivan Pavao II trebao navršiti osamdeset i pet godina, ali Parkinsonova bolest učinila je svoje. "Papa već vidi i dodiruje Boga", kazao je kardinal Ruini, da bi slavni talijanski novinar Bruno Vespa pet minuta nakon Wojtyline smrti objavio: "Papa je umro."
Vječna tajna
Ta subota će ostati u trajnom sjećanju svih koji su napunili vatikanski trg i gledali prema prozoru Apostolske palače, jer papa nije želio s ovoga svijeta otići u bolnici, već u svom domu. Bio je to rastanak kakav je Ivan Pavao poželio, dostojanstven, uz puno ljubavi i poštovanja prema velikom čovjeku koji je mijenjao svijet na bolje. Riječi obožavanja dolazile su iz srca ljudi iz cijeloga svijeta koji su se tu našli, već se čulo: "Sancta subito" (Svetac odmah). Cijeli je svijet tog dana bio na trgu, a nekoliko sati prije smrti Wojtylin prijatelj, poljski kardinal Andrzej Maria Deskur, rekao je da papa odlazi miran i spokojan. Bili su to dani nabijeni emocijama uoči konklave na kojoj će kardinali izabrati novog papu.
Bio sam prisutan konferenciji za novinare koju je vodio dugogodišnji glasnogovornik Svete Stolice Joaquin Navarro Valls, koji je jedva suzdržavao suze. Crkvu su u vrijeme papine agonije vodili državni tajnik Svete Stolice Angelo Sodano, pročelnik Kongregacije za nauk vjere Joseph Ratzinger, pročelnik Biskupske kongregacije Giovanni Battista Re i rimski vikar Camillo Ruini.
Josepha Ratzingera prvi sam put vidio u Zagrebu, na Kaptolu. Odavao je dojam strogog čovjeka, ali toplog osmijeha. Uostalom, bio je na čelu kongregacije koju su nekoć zvali inkvizicijom i koja se obračunavala s vješticama. Bio je već tada vodeći katolički teolog, a zvali su ga i "oklopni kardinal", tvrdeći da je konzervativan. Baš je Wojtyla Ratzingera pozvao u Rim gdje je krenula njegova vrtoglava crkvena karijera. Nije bio sklon hercegovačkim fratrima i čudima iz Međugorja, a Ivan Pavao mu je bezgranično vjerovao.
Uoči konklave novinari su imali priliku s njim razgovarati na vatikanskom trgu nedaleku od ulaza u Vatikan, gdje je stanovao. Bio je krajnje uljudan i strpljiv, uvijek je držao torbu u ruci i odgovarao na naša pitanja. Uz kardinala Martinija, Tettamanzija, Scole i Ruinija, davali su mu najviše šanse da postane papa. A staro je pravilo upozoravalo: "Tko na konklavu ulazi kao papa, izlazi kao kardinal." Vatikanisti su smatrali da je vrijeme za papu iz trećeg svijeta, a mnogi su ukazivali da bi po prvi puta mogao biti izabran crni papa. Tog dana kada je počela konklava bio sam među novinarima koji su strpljivo čekali na pristojnoj udaljenosti od vatikanskog trga da kardinali iz Doma svete Marte, gdje su prespavali, dođu do Sikstinske kapele, gdje su se u 9 sati prvo pomolili, a zatim glasali. Sto i petnaest kardinala, uz zvukove litanije Svih Svetih, zauzeli su mjesta za dvanaest velikih stolova, položili ruke na Evanđelje i tada su se zatvorila vrata. Među njima su bili i kardinali Josip Bozanić i Vinko Puljić. Predsjedao je dekan Kolegija kardinala, Joseph Ratzinger. Što se dalje događalo ostaje vječna tajna.
Posjet bratu
Nitko se više nije mogao približiti Sikstinskoj kapeli koja je zatvorila vrata uz gregorijanski napjev Veni, Creator Spirius (Dođi duše, tvorče). "Bijeli, bijeli", oduševljeno je uzvikivalo gotovo 40 tisuća ljudi u ponedjeljak, 18. travnja 2005., nešto poslije 20 sati, a RAI je prekinuo prijenos. Iz dimnjaka Sikstinske kapele zaista je izlazio bijeli dim, ali zvona nisu zvonila. Na kraju se bijeli dim pretvorio u crni. Ipak, na jednoj od najkraćih konklava kardinali su nakon četvrtog glasanja u utorak, 19. travnja, izabrali Josepha Ratzingera za novog papu. Bijeli se dim pojavio u 17.52, a nakon toga su se oglasila zvona po svim rimskim crkvama. Ratzinger je prihvatio izbor i uzeo ime Benedikt XVI, ime pape koji se protivio izbijanju Prvog svjetskog rata i slovio kao veliki mirotvorac. Dan prije konklave bavarski kardinal proslavio je 78. rođendan, a odmah poslije izbora pojavio se na balkonu Bazilike, nasmijan, uz burni pljesak. "Habemus Papam" (Imamo papu), rekao je kardinal Jorge Arturo Estevez Medina iz Čilea. "Nakon velikog pape Ivana Pavla II gospoda kardinali su izabrali mene", rekao je u kratkom obraćanju vjernicima.
Odmah poslije izbora bila je zakazana konferencija za novinare i opet sam prošao Trgom Leonina gdje je na broju 1 stanovao sada već novi papa. Tamo je stajao postariji gospodin, kojeg su već okružili novinari. Smješkao se i samo je promrmljao: "Ja sam papin brat." Svećenik Georg Ratzinger došao je bratu u posjet, dok je istovremeno u malom njemačkom gradiću gdje je Ratzinger rođen, Marktl am Inn, zavladalo izvanredno stanje. Na misi za novog papu u Sikstinskoj kapeli Ratzinger se pojavio nasmijan i najavio da će nastaviti tamo gdje je Ivan Pavao II stao. Posjetio je i svoj novi dom u Apostolskoj palači, ali je odlučio sljedećih dana ostati u svom starom stanu. Tako je bilo prilike vidjeti novog papu kako izlazi iz Vatikana okružen tjelohraniteljima i ulazi među okupljene, na užas onih koji su ga štitili. S novinarima je bio krajnje ljubazan, uvijek se rukovao i zanimao iz koje zemlje dolaze. "Znate, jako volim Hrvatsku", rekao je. "Godinama sam s ovog trga svako jutro odlazio u 8.55 na posao", rekao nam je tada. Iako su već tada mediji pisali da je tvrd i konzervativan, plijenio je srdačnošću. Sve nas je tada zanimalo, pa nam je rimski ugostitelj Nicolo Marlusconi, gdje je papa često večerao, rekao da Bavarac ne pije pivo, ali ni vino, već najčešće sok od naranče ili limuna. Jeo je jednostavna jela, a posebno je volio piletinu. "Je li plaćao račun", pitali smo mi novinari iz zemalja u kojima to baš i nije običaj kada je riječ o moćnim ljudima. "Pa, naravno", glasio je odgovor. Saznali smo i da se sestra Ingrid godinama brinula za njegovo domaćinstvo, pa mu je ponekad spremala i bavarski tanjur, s kobasicama i zeljem.
Šokantna vijest
Pamtim i danas konferenciju za medije koja je održana neposredno poslije konklave. "Hvala vam na vašem radu", rekao je papa novinarima i s mnogima se od nas posebno rukovao. A bilo nas je izuzetno mnogo.
Papu Benedikta sam ponovo vidio u siječnju 2007. za vrijeme privatne audijencije koju je priredio za Ivu Sanadera. Nije to više bila ona pompa kao kada je bivši premijer išao Ivanu Pavlu, čak se govorilo da je Benedikt dugo razmišljao o smislu tog susreta. Još jedanput sam bio u Italiji u rujnu te godine kada je Benedikt u svojoj ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfo kraj Fima primio dvjestotinjak sudionika sastanka na vrhu demokršćanskih stranaka, među kojima je bio i Sanader.
Bio sam i među novinarima koji su pratili predsjednika Ivu Josipovića koji je bio u službenoj posjeti Svetoj Stolici u listopadu 2010. U razmaku od jedanaest mjeseci papa je primio dvojicu hrvatskih predsjednika, Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, a uvijek su hrvatski političari pozivali papu da posjeti Hrvatsku. Kada je do toga došlo, 4. i 5. lipnja 2011., papa je pozdravio "ljubljenu hrvatsku zemlju" i podsjetio da je, prije nego što je postao papa, dva puta boravio u Hrvatskoj.
A onda je uslijedila ona šokantna vijest iz Vatikana da se papa povlači s dužnosti 23. veljače 2013. Otputovao sam na drugu konklavu koju sam pratio kao novinar, koja je još bila pod dojmom Benediktovog povlačenja koji je to učinio poslije Celestina V. 1249. godine i Grgura XII. 1415. godine. Sto i petnaest kardinala zatvorilo se u Sikstinsku kapelu, uz proročanstvo pape svetog Malahije koji je tvrdio da bi to trebala biti zadnja konklava na kojoj će se izabrati posljednji papa, Petar Rimljanin. To se međutim nije dogodilo i izbor je pao na kardinala Bergoglija, prvog pape iz Latinske Amerike, jezuita i nadbiskupa Buenos Airesa. Koji je to samo bio doživljaj kada je papa, uz topli osmijeh, stupio na balkon i rekao: "Braćo i sestre, dobra večer. Zahvalio bih vam na dobrodošlici". Zamolio je vjernike da i njega blagoslove.
Nova era
Bilo je jasno da počinje nova era i da je izabran izuzetan čovjek, koji se sa svima nama koji smo bili na Trgu sv. Petra oprostio jednostavnim riječima: "Laku noć i želim vam miran odmor". Duh Sveti s konklave očito je vodio kardinale da u vrlo osjetljivom trenutku za Crkvu imaju hrabrosti izabrati za Petrovog nasljednika papu koji će uzeti ime Franjo, novo papinsko ime nakon 1.100 godina.
Papu smo upoznali nekoliko dana kasnije, u razgovoru koji je imao s novinarima koji su bili akreditirani na konklavi. Plijenio je spontanošću i duhovitošću. "Baš ste se naradili ovih dana", rekao je nakon što je novinare pozdravio s: "Dragi prijatelji". "Krist je centar, srce Crkve", rekao je i naglasio da Crkva pridaje veliku važnost novinarskom poslu, "vašem dragocjenom djelu". "Uzeo sam ime po Franji Asiškom, jer je htio siromašnu Crkvu", kazao je tada papa Franjo.
Taj veliki papa, moralna vertikala svijeta, kojem vjeruju i oni koji su vjernici i oni koji to nisu, krenuo je na neizvjestan put reformi, koji nosi opasnosti kakvim stalno svjedočimo u Vatikanu i oko njega. Ali izbor Ivana Pavla, Benedikta i sada Franje pokazuje veličinu Crkve, koja nadilazi sve svjetovne okvire, sve predsjednike i premijere, careve i kraljeve. Pravi papa u pravo vrijeme čini Crkvu jakom, a najbolji dokaz tome su Wojtyla, Ratzinger i Bergoglio.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
