STRUČNJAKinja  ZA POLITIČKI MARKETING

LJILJANA BUHAČ: Komunikacija javnih osoba dotaknula je dno. Takva vulgarna, napadačka i konfliktna komunikacija potiče agresiju, nasilje i govor mržnje

| Autor: Dubravko GRAKALIĆ
Ilustracija

Ilustracija


Ugledna komunikologinja dr. Ljiljana Buhač, trenerica komunikacijskih vještina i analitičarka međusobnih odnosa javnih osoba, u razgovoru za naš list secira hrvatske političare i njihov način govora i ponašanja. Po njezinom mišljenju, neki nisu ni bonton pročitali, dok su drugi nezreli za funkcije koje obnašaju ili za koje pretendiraju.

- Kako, u cjelini gledajući, ocjenjujete komunikaciju između hrvatskih političara koji obnašaju najviše državne dužnosti?

- Ne možemo se pohvaliti da političari komuniciraju sukladno njihovim funkcijama. Psovke, pogrdne riječi, vulgarizam, psovke, prostačke riječi i birtijaški vokabular postale su sastavni dio medijskog diskursa. Osobe koje obnašaju najviše državne dužnosti, javne osobe trebale bi biti uzor građanima, mladima svojim ponašanjem i komunikacijom. Svjedoci smo komunikacijskog rata istaknutih političara. Što vulgarnije i bezobraznije, to bolje. Verbalni rat se vodi na osobnoj razini, puca se po obitelji, tuče se do sedmog koljena, udara se ispod pojasa na osobnoj razini. Ne bira se niti mjesto niti vrijeme niti osobe po kojima će se tući, ne biraju se riječi, koristi se uličarski vokabular, vrijeđanje i omalovažavanje isključivo je na osobnoj razini. Ne moraju se voljeti, ali se trebaju međusobno uvažavati i odgovarati argumentirano. To nedostaje. Glavni akteri vrlo neuljudne komunikacije su osobe koje trebaju postavljati pravila ponašanja, poticati vrijednosti, osuđivati govor mržnje, biti tolerantni na različito mišljenje i stav je neprihvatljivo.

- Misle li političari u svojim sukobima i na građane ili samo jedni na druge?

- Kada međusobno komuniciraju trebaju znati da se ustvari obraćaju nama građanima i da taj stil međusobne komunikacije govori da uopće ne cijene građane. Stječe se dojam kao da predsjednik unaprijed priprema strategiju napada za svoje neistomišljenike, da se istražuje i nastoji doznati što je više moguće o budućim žrtvama koje će se poslije koristiti u obračunu s njima. Vidljivo je da se više ne pokušavaju niti suzdržati, niti im je neugodno. Dapače, natječu se tko će više, drskije, kreativnije i bezobraznije izreći svoje osobno mišljenje o sugovorniku. Zabrinjavajuće je što akteri takve komunikacije smatraju da je to sloboda govora, da mogu izreći svoje mišljenje od drugome te da pritom ne vode računa da svojom izgovorenom riječju štete integritetu osobe o kojoj govore, uvjereni su da je taj način verbalnog nasilja društveno prihvatljiv i samodopadno se smješkaju i pritom su jako dobro zabavljaju. Naravno to više govori o njima.

- Može li gore?

- Komunikacija u javnom prostoru od odgovornih osoba dotakla je dno. Ovakvo neprofesionalno ponašanje i vulgarna, napadačka i konfliktna komunikacija potiče agresiju, nasilje i govor mržnje. Kriva je percepcija stvorena u javnosti da sloboda govora funkcionira na principu mogu reći što hoću i gdje hoću.

- Kako bi političari koji se ne vole trebali komunicirati i "tvrdo kohabitirati"?

- Komunikacija je temelj cjelokupnog društva i sve počinje i završava komunikacijom. Uvijek je bilo nezgodnih izjava, podbadanja i poskočica na račun suparnika, ali ne u tolikoj mjeri kao danas. Danas smo, više nego ikad prije, izloženi verbalnom nasilju. U javnom prostoru poslovna komunikacija trebala bi biti proaktivna, poštivati različita mišljenja i stavove, baviti se sadržajem, a ne osobom, da nas uči dijalogu i uvažavanju. Nažalost, danas svjedočimo vrlo agresivnoj, usudila bih se reći prostačkoj komunikaciji, i to od osoba koje bi nam trebale biti model uljuđenosti, kulturnog ponašanja i tolerancije. Nama kao građanima niti je smiješno niti zabavno. Postalo je zabrinjavajuće. Trebali bi primijeniti onu Tolstojevu: "Rijetko ćeš se pokajati zbog onoga što si prešutio, a veoma često ćeš se pokajati zbog onoga što si kazao, i još češće bi se kajao kada bi znao sve posljedice svojih riječi“.

- Je li normalno da je vijest da su se predsjednik i premijer na Pelješcu i u Sinju rukovali? Pa to rade pristojni ljudi.

- Vidite dokle smo došli, da je bonton, kućni odgoj i pristojno ponašanje postala vijest, a ne pravilo. Čudimo se što su se predsjednik i premijer pozdravili pa evo i rukovali. Da li je to rukovanje bilo prijateljsko – nije. U normalnom društvu o tome se ne zapaža jer se podrazumijeva. Ali u Hrvata je i bonton postao vijest. Obveza im je da se ponašaju društveno prihvatljivo. Ka više ne budu na funkcijama, ne moraju se ni pogledati. Dok obnašaju visoke dužnosti mi građani očekujemo da se ponašaju pristojno. Oni predstavljaju nas u javnosti i mislim da nitko od građana ne želi da ga se percipira kao građane jedne nekulturne i zadrte zemlje. Tri puta vode do mudrosti: razmišljanje, ono je najplemenitije; odgoj, on je najlakši; iskustvo, ono je najneugodnije – rekao je još Konfucije.

- Pretjeruje li predsjednik Republike u svojim prozivkama premijera i ministara ili je sve to normalno u političkom ringu? Premijer se isprva branio, ali poslije tvrdnji da je predsjednik ruski čovjek i štetočina može se reći da su rukavice skinute?

- Predsjednik je otvorio frontu napada na premijera i ministre. Uopće nije bitno o čemu se radi i da li ima svrhe o tome u javnosti govoriti. On ne odustaje. Imate osjećaj kao da je opsjednut s premijerom. Svakako je predsjednik pretjerao u svojim izjavama prema premijeru i ministrima. Ne bih to nazvala prozivkama, jer predsjednik se obraća i premijeru i ministru na osobnoj razini. Rekla sam, kad nema konkretnog sadržaja, jakih argumenta, posežemo za komunikacijom na osobnoj razini. Osobna razina komunikacije ima samo jedan cilj povrijediti, poniziti i omalovažavati sugovornika. Predsjednik svojim komunikacijom stilom pokazuje da se obračunava s premijerom, a ministri mu služe samo kao poligon odnosno odskočne daske. Nažalost, pojedini ministri i svojim istupima i ponašanjem baš ne pomažu premijeru. Većina ministara bi se trebali držati one stare izreke: usta držite zatvorena, oči otvorene, rasporak zakopčan, dobro slušajte, a tek onda činite što vam se kaže. Predsjednik i premijer su   se zaigrali do te mjere da već izmišljaju egzotična imena, riječi kojima će se častiti. Nažalost, tih odnosa građani su kolateralna žrtva.

- Sukob njih dvojice krenuo je još davno, od izjave Milanovića o "mami lekarki". Je li ta izjava bila okidač za eksploziju koja je srušila most normalnog ponašanja u državnom vrhu?

- Sigurna sam da je nepodnošljivost i netrpeljivost između njih dvoje još iz vremena kada su zajedno radili. Vidljivo je da između njih postoji rivalstvo. Demonstriraju moć i snagu jedan prema drugom. Predsjednik se često referira na to razdoblje kada su zajedno radili pa ističe da je premijer uživao u kroasanima, dok premijer njegov rad naziva luftanje. "Mama lekarka" je samo početak žešćeg komuniciranja i neuvažavanja. Obojica su ukopani u svojim rovovima i nepopuštanju. Njihova netrpeljivost i antagonizam može se doslovno rezati nožem. Naravno, njihov odnos je trajno narušen. Oba su velikog ega, a veliki ego ima male uši.

- Državni poglavar Milanović rado ističe da je "frajer s Trnja" i tip s vrelom sinjskom krvi. A što je Plenković? Bane Bumbar?

- Dobro ste podignuli perje predsjedniku nazvavši ga poglavarom. Sigurno mu godi ušima. Voli predsjednik da mu se dodvoravaju, ali ne cijeni te ljude. Da, da, voli predsjednik isticati da je on dečko iz kvarta. Tu podilazi određenoj populaciji ljudi. Možemo uskoro očekivati da će izjaviti da je "prodavao" cigle na ulici. Pozivanje na frajerstvo iz Trnja je samo opravdanje za njegovo agresivno i konfliktno komuniciranje i ponašanje. Takav sam i ne mogu si pomoći. Želi nas uvjeriti da u tome nema ništa loše jer tako to rade frajeri s Trnja. Igra ulogu ja-sam-samo-jedan-od frajera i skuplja bodove frajera i frajerica ne nužno s Trnja.

- A Plenković?

- Zanimljiv izraz za Plenkovića – Bane Bumbar. Ja bih prije bila za izraz ubojica dječjeg lica. Stil premijera je suprotan. Mafija kaže da lijepom riječju i pištoljem možeš postići mnogo više nego samo lijepom riječju. Ovdje je pištolj sinonim za oštroumnost i nemilosrdnost, dociranje sa stilom. Premijer želi ostaviti dojam ležernosti, inferiornosti prema predsjedniku, ali su mu riječi vrlo oštre, nimalo ugodne i vraća predsjedniku na vrlo suptilan način.

- Kako gledate na ponašanje ministra obrane Marija Banožića koji je u stanju kolegicu ministricu izgurati iz prvog reda da se može fotografirati? Gdje nalaze takve ljude?

- Da kultura i čovjek ne idu uvijek ruku pod ruku vidjeli smo po ministrovom ponašanju prema ministrici Vučković. Da je i kultura bogu teška pokazao nam je Banožić koji se za proboj u prvi red poslužio vještinom "silo nečista tri kraka iza mene" gurajući ministricu u drugi red i pritom je bio je vrlo ponosan na sebe. Nije to jedino demonstriranje moći i važnosti ministra Banožića. Veliki ministar ne može sam nositi svoj kišobran, već je bez imalo srama dozvolio da mu ga nosi zaposlenica i zaštitila ga od napada kiše. Kućni, vrtićki i školski program je zakazao barem kod ministra. Jedna od vrlina je i isprika. Nismo čuli ispriku za takvo ponašanje od ministra. Čega se pametan stidi, nerazuman se ponosi.

- Od kuda dolazi hrvatska politička elite, imaju doktorate dok ni bonton nisu pročitali?

- Zaista ne znam o kojem ključu se odabiru ljudi za vodeća politička mjesta. Baš stranke nemaju švedski stol odabira. Imamo ubojitu kombinaciju političara koji su nekompetentni ali ambiciozni. Stranke su desetkovane i nemaju kvalitetne ljude. Populisti caruju.. Ministar Banožić ako želi biti u političkoj areni neka se oblikuje, stekne potrebne vještine i otkloni što više karakternih crta koje mu smetaju. To zahtjeva veliki napor, no vjerujte poslije će mu biti lakše.

- Kad smo već kod ministrice Marije Vučković i političarki, kako ocjenjujete poruke koje verbalno i gestama upućuju saborske zastupnice? Ponekad se doima da njihova verbalna agresija nema pokriće?

- Ministrica Vučković u svojim nastupima izgleda kao jelen pod reflektorima. Vrlo je plaha, sladunjavoga glasa i vidi se da nauči napamet što će reći. Vrlo ograničenih gesti, ali naglašene facijalne mimike. Priprema se za izjave, uči napamet i toj umanjuje vjerodostojnost i uvjerljivost. Žene u Saboru su kao Xene ratnice. Navukle hlače i udaraju istom mjerom kao njihove kolege verbalnom agresijom. Vrlo agresivne, napadne, ljute, dominaciju treniraju kroz agresivnu komunikaciju i galamu. Ne znam zašto viču, zašto se deru i zašto su agresivne ako imaju jaki argument.

- Kažu "muške svinje", šovinisti, da žene uvijek viču?

- Galama je nedostatak znanja i činjenica. Na agresivnu komunikaciju odgovaraju još agresivnijim pristupom. Za poneke me je strah da će im srce i vratne žile puknuti. Koriste također komunikaciju na osobnoj razini a kada im se vrati onda je povreda poslovnika. To je klasični primjer verbalnog nasilja, galamom nas žele uvjeriti u ono što govore. Veći dio saborskih zastupnica žele biti kao njihove kolege umjesto da ostanu dame i da ih „ubiju“ ljubaznošću. Agresivna komunikacija dovodi do agresivnih posljedica.

- Ipak, zastupnice su izložene i otvorenom seksizmu i uvredama zastupnika. Do sada je najodvratniji bio istup Ante Prkačina, ako zaboravimo na Antu Kovačevića od prije dvadesetak godina?

- Točno, nepristojnost i ponižavanje je došlo do vrhunca. Uzajamno nepoštivanje je zaštitni znak našeg Sabora. Jedno od propisa u Saboru bi trebalo donijeti da se sankcioniraju sve vrste seksističkog i bilo kojeg vrijeđanja bez obzira da li ih izgovore zastupnici ili zastupnice. Hesiod je rekao: Umjeren govor s pravom zaslužuje najveću hvalu. Kažeš li o kome zlo, znaj, brzo ćeš i gore čuti.“ Više poštovanja, kulture u Saboru vratiti će kredibilitet i ugled toj instituciji.

- Krenula je i priča o dress codeu u Hrvatskom saboru. Doista, trebali u sabornicu dolaziti u tenisicama, majicama na bretele i kratkim rukavima?

- Točno, najavljivalo se da će se propisati dress code, ali je stalo. Valjda se nisu mogli dogovoriti što je primjereno za instituciju u kojoj rade. U korporativnom svijetu postoje stroga pravila odijevanja za sve zaposlenike. Komuniciramo vanjskim izgledom i svojom odjećom šaljemo poruku. Odlazak u Sabor je odlazak na radno mjesto. Sabor nije modna pista, niti aktivistički punkt pa dolazite u trapericama, tenisicama, poderanim trapericama, majice s bretelama. Traperice i tenisice nisu poslovna odjeća i obuća. Odjeća utječe na četiri dimenzije: kredibilitet/stručnost, simpatiju, privlačnost i nadmoć. Odjećom pokazujemo i poštovanje prema instituciji u kojoj radimo i poštovanje prema građanima koji su im dali povjerenje. Odijevanje je vidljiv znak odnosa čovjeka prema osobama kojima komunicira a to smo i mi građani. Prikladno odjeveni šaljemo poruku da poštujemo događaj na kojem smo nazočni ili instituciju u kojoj radimo. Nije to samo problem u Saboru, to je problem u svim institucijama. Možda vi nećete osobu procjenjivati na temelju odjeće, ali vjerujte oni vas hoće. Zasigurno bi svi željeli da ih pamtimo po sadržaju koji izgovaraju a ne o njihovom neprimjerenom ponašanju i odijevanju.

- Političar koji je uveo modu tenisica je Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba. Hoće li od njega ostati zapamćene samo tenisice i pony bicikl kojim dolazi na posao?

- Ne bih rekla da je gradonačelnik Tomašević predvodnik modnog trenda tenisica i pony bicikla u svakodnevni život građana. Nitko od političara nije preuzeo taj hit, a bicikli nisu na njihovom popisu. Pa i sam gradonačelnik sve manje koristi populistički pristup dolazak na posao biciklom. Vjerni tenisicama i neformalnog odijevanja ostali su samo aktivisti koji su postali političari. Kako je krenulo njega ćemo zapamtiti samo po tenisicama, dolazak u HNK u tenisicama pa i u odlazak u klubove ljudi se dotjeraju sukladno događaju i po kratkotrajnom populističkom pristupu dolasku na posao biciklom i kašnjenju jer je pomagao bakici i osobi koja je izgubila osmjeh.

- Kad usporedimo domaću politiku i stalne svađe na vrhu – koje su dobrim djelom privatne – moramo se zapitati ima li takvih primjera u europskoj praksi? Kritiziraju li drugi predsjednici ministre iako im ništa ne mogu?

- Zasigurno postoje i u drugim zemljama da se političari ne slažu. U nekim parlamentima su poletjele šake, kod nas je bilo samo nasrtaja. Rijetko možemo vidjeti da se u evropskim zemljama političari ili vrh vlasti svađa na osobnoj razini. Temperamentniji nastup, glasnoća je uvijek vezana za argument i konkretni sadržaj. Dobro je da ima različitih mišljenja i stavova jer da se svi u svemu slažu netko je suvišan. Važno je da se odvoji osoba od sadržaja. Mafija bi rekla - ništa osobno, radi se o poslu. Moramo znati da je svako pojavljivanje u javnosti prezentacija političara. Na svakom od njih je da odluči na koji način će se prezentirati i što želi postići. Konfrontacije između političara su dobro došle, neka argumenti govore, a za sebe a osobni stav o osobi treba zanemariti.

- Uzimaju li hrvatski političari komunikacijske trenere poput Vas ili su "sam svoj majstor"?

- Vjerujem da pojedini političari prolaze komunikacijske treninge i treninge javnog nastupa. Stranke imaju i svoje akademije. To Vam je kao i u školi – ili ste dobar učenik ili ste neuspješan. Za sve je potreban talent i mnogo pripreme i vježbanja a ako nemate talenta više treba vježbati ili odustati. Nažalost neki ističu da idu na komunikacijske treninge ali rezultat je vrlo loš. Nije problem u treneru već u učeniku da li želi ili ne želi savladati osnovnu vještinu za uspostavljanje odnosa – komunikaciju. Mislim da je većina u kategoriji "sam svoj majstor" jer za izgovorenu riječ ne odgovaraju pa zašto da onda plaćaju nekoga da ga nauči drugačije.

- SDP se uzda u Alexa Browna, američkog PR-ovca s kojim su već izgubili izbore. Može li se od Peđe Grbina napraviti premijer ili predsjednik Sabora?

- Možete imati najbolji recept za kolač ako nemate kvalitetne sastojka badava vam recept. Tako je i s političarima. Možete imati vrhunskog PR-ovca bez obzira od kuda dolazi ako materijal za oblikovanje nije dobar neće biti rezultata. Pametan PR ovac odustaje jer je to onda i njegov neuspjeh. SDP bi trebao razmišljati o drugoj osobi ukoliko ima afiniteta da iz njihovih redova bude premijer ili predsjednik Sabora. Peđa Grbin ne bi bio na mom popisu. Može on učiti, vježbati ali nikada ne može uvježbati karizmatičnost. Nedostaje mu karizma, toplina, empatija i strast, komunikacijski jednoličan – monoton. Nije tip lidera i nije pokretač. Ima on želju ali za te pozicije treba nešto više od želje i ambicije.

- Angela Merkel pripremala se za posao premijerke šest godina. Ima li kod nas nekoga tko se priprema za posao premijera, ministra, gradonačelnika?

- Da, Angela Merkel se pripremala za posao premijerke šest godina. Bili su to vrlo ozbiljni i zahtjevni treninzi vezani za sva politička područja. Vidjeli smo rezultat. Naučena je kako reagirati u svim situacijama. Kod nas ne postoji kultura razvoja za određenu političku poziciju. Stav je onih na vrhu "dok sam ja tu dobro, a poslije mene potop". To je vidljivo i po osobama koje su se upustile u bavljenje politikom iako za to nisu bili pripremljeni niti imaju znanja. Postojala je samo volja. To se zove hrabrost, neki bi rekli i ludost. Svi misle da za posao u političkoj areni ne trebaš imati baš kompetencije dovoljna je pripadnost stranci, reći što narod želi čuti, kroz aktivističke aktivnosti se reklamirati ali rezultata nigdje. Zato na političkoj sceni imamo to što imamo. Svaka ozbiljna stranka bi trebala pripremati nasljednika.

- Stol Vladimira Putina ušao je u medijsku legendu, po dužini prije svega. Što to znači kao poruka, da su svi sugovornici ispod njega, negdje daleko?

- Da, da. Stol Vladimira Putina je ušao u legendu. Nagađanja su bila da je to koristio kao zaštitu od korone, ali je i jasno slao poruku svojim sugovornicima svoj status i moć. Vidjeli smo da je Putin nastojao smjestiti predsjednika Macrona na kraj stola s njegove lijeve strane. Macron se nije dao omesti već je sjeo na čelo stola kao i Putin. Poruka Macrona jednaki smo, imamo istu moć i time je Macron pokazao da će ući u konfrontaciju ako to bude potrebno. To su pozicije moći. Mjesto za stolom otkriva znatno više od banalnih prijateljskih i kolegijalnih i političkih odnosa. To je jedan od najpreciznijih načina otkrivanja položaja u hijerarhijskoj strukturi. Raspored sjedenja otkriva bliskost s centrom moći, ali i osobnu strategiju balansiranja unutar organizacijskih i političkih odnosa.   U prijevodu – mjesto za stolom govori kako kotirate.

- Joe Biden proslavio se po papiriću na kojem piše što da radi. Izgleda kao vic o plavuši kojoj piše "udahni-izdahni" na papiriću. Ipak, možda ne bi bilo loše da i hrvatski političari imaju takve protokolarne upute – rukuj se, pozdravi, ne igraj se na mobitelu dok drugi govori?

- Praksa je da se pripreme strukturirane protokolarne upute za govornike. Navesti što da a što izbjegavati. To nisu pisani govori, već podsjetnik po točkama/buletima kojima će se odvijati nastup, obraćanje… Taj papirić treba biti veličine A8 ako postoji govornica, a ako nema govornice veličine da stane u dlan. Sam protokol bi trebalo proći sa svakim govornikom prije nastupa. To je dio na kojem se najviše radilo s Angelom Merkel. Vježbalo se dok to nije bilo usvojeno. Kod naših političara se vidi da se to ne primjenjuje, već funkcioniraju što na umu to na drumu pa poslije moraju objašnjavati javnosti što su željeli reći. Za svaki nastup, komunikaciju, izjavu, treba se pripremiti jer ako se ne pripremaju onda su žrtve vlastitih okolnosti. Stara poslovica kaže - pametni pišu, bedasti pamte.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom