Nažalost, beskorisnim se i besmislenim čini očekivanje da će srpska strana iskreno priznati vukovarski zločin. Iako je na svim ratnim poljima koje je sama stvarala doživjela vojne poraze, srpska ekspanzionistička politika i politika negiranja stvarnosti koja je smješta na samo začelje normalnih, uljuđenih i uređenih država, i dalje preživljava. Sada samo preoblikovana u drugi politički format

Na današnji dan prije 27 godina vukovarski su branitelji brojali zadnje sate otpora. U okruženom gradu pod opsadom stostruko opremljenijeg i brojnijeg neprijatelja ispaljivali su posljednje metke. Linije obrane već su popucale. Tenkovi i četnici zauzimali su ključne kote za fatalni prolaz kroz prorijeđene hrvatske obrambene položaje. Konačni pad herojskog grada bio je neminovan. Pušile su se zadnje cigarete, još jednom previjale rane. Majke su u skloništima predosjećajući veliko zlo smirivale ustrašenu djecu. Njihovim muževima i očevima pripremala se smrt u najgorem obliku. U jednom trenutku izranjavani grad izdahnuo je poput mrtvaca. Iz njega je izašla sva snaga. Predao se Vukovar svojim silovateljima i nasilnicima spremnim počiniti najstrašnije, nezabilježene zločine u drugom dijelu ionako okrutnog 20. stoljeća.

Ono što je uslijedilo ne smije se zaboraviti. Ako je povijest učiteljica života, onda se Vukovar sa svom svojom tragedijom i simbolikom mora zapamtiti, prepričavati i proživljavati. Vukovar je snažan podsjetnik iz povijesti koji bi trebao poslužiti kao zalog za mirniju i sretniju budućnost. No je li baš tako? Razvija li se situacija u i oko Vukovara u toliko priželjkivanom pravcu pokušaja istinskog pomirenja za što je ključni potez iskreno pokajanje agresora?

Figa u džepu

Nažalost, beskorisnim se i besmislenim čini očekivanje da će srpska strana iskreno priznati vukovarski zločin, bez fige u džepu i s iskrenim kajanjem za ono što se dogodilo i za što je odgovorna. Iako je na svim ratnim poljima koje je sama stvarala doživjela vojne poraze, srpska ekspanzionistička politika i politika negiranja stvarnosti koja je smješta na samo začelje normalnih, uljuđenih i uređenih država, i dalje preživljava. Sada samo preoblikovana u drugi politički format. Dokaz tome su stavovi s velikim nadama dočekane srpske premijerke Ane Brnabić koja u danima obilježavanja vukovarske tragedije jednako kao ovu relativizira i srebreničku gdje je pokolj u režiji bosanskih Srba poprimio neviđene razmjere.

Kao, što je to genocid u Srebrenici – pita se i iščuđuje pripadnica LGBT zajednice, kojoj je upravo seksualna orijentacija kod njenog imenovanja prvom Vučićevom operativkom trebala predstavljati dokaz kako se mladočetnik počeo transformirati u rasnog europskog političara. Kao što nesuvislo, poražavajući i ponižavajuće baljezga o Srebrenici, i za Oluju Brnabićka nema pametniji stav pa će reći da „hrvatski državni vrh pokušava u potpunosti izvrnuti istinu i probati prikazati kako je crno bijelo i, obrnuto, bijelo crno“. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić samo na spomen Vukovara, kao i Oluje, reagira kao razjareni bik na crvenu krpu. Time odašilje jasnu poruku o neprihvaćanju realnosti i odgovornosti za počinjeni masakr u Vukovaru u kojem je stradalo 86 djece. Od toga 54 mlađe od deset godina.

Svaki pojedinac ili političar poput Brnabić i Vučića koji takve činjenice negiraju i ne žele razumno priznati grešku koju je počinila patološka politika Slobodana Miloševića, u sebi imaju problem nedostatka empatije i, što je još poraznije, humanosti. Srpska je politika, zašto to javno ne reći, lišena ljudskosti. No, naravno, u svojoj tragikomičnosti i ispisivanju povijesti i realnosti na svoj način Srbi idu i korak dalje.

Tako njihov dnevnik Kurir teško napada hrvatskog izbornika Zdravka Dalića koji se, eto, drznuo reći da Hrvatska protiv Engleske igra na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Srbe, dakle, smeta Dalićeva domoljubna motivacija, pri čemu zaboravljaju na Vučićevu ratnohuškačku. Gotovo istodobno dok se Dalić moli za mrtve Vukovara, Vučić na srpskoj vojnoj vježbi opet zvecka oružjem. Ispada da mu nije dosta ratnih poraza pa zaziva nove ratove moleći Boga da se to ipak ne dogodi.

Jedna istina

Jednom zauvijek treba shvatiti da oko Oluje ili, prigodnije i konkretnije Vukovara, ne postoje dvije istine. Naša i njihova. Samo je jedna istina. Na istom terenu u istom vremenu jedni nasuprot drugih stajali su pozitivci i negativci, postojali su ljudi i životinje, žrtve i nasilnici, heroji i kukavice, pravedna obrambena i agresivna fašistička politika. Ne postoji ili ne bi smjelo postojati neslaganje hrvatske i srpske strane oko toga što se tamo zbivalo u kasno ljeto i ranu jesen 1991. godine. Neslaganja mogu postojati oko banalnih, ali ne i ključnih pitanja. Politička i ljudska katarza na srpskoj se strani nije dogodila. Žive u labirintu vlastitih zabluda. Uz čast iznimkama koje još uvijek srećom postoje i koje su s hrvatskim susjedima i prijateljima dijelile položaje i skloništa za vrijeme opade, vukovarski Srbi uglavnom preziru Hrvatsku.

Neka ih što navijaju za Zvezdu i Partizan i slušaju neslušljive i prizemne narodnjake. Taj njihov izbor je svakako iritantan, ali je manje važan naspram činjenice da se oni separiraju, insistiraju na odvojenim razredima, ne žele se integrirati, a nitko im ne prijeti asimilacijom. Nitko ih ne ugrožava, a oni šutnjom o sudbini brojnih nestalih siju nelagodu jer znaju puno više nego što govore. I dok im hrvatska strana nudi mostove suradnje, oni grade zidove razdvajanja. Opet.

Povezane vijesti

• U koloni sjećanja u Vukovaru 30 tisuća ljudi
• Vukovar: Ploču na zgradi policije razbio branitelj
• Vlada: Za obnovu i razvoj Vukovara 60 milijuna kuna