Rebeka Keršić
Ona ima 15 godina, svira klavir, kuha, uzgaja vrt i šiša ovce. Upoznajte neobičnu djevojku s Cresa
(Snimio Walter Salković)
Petnaestogodišnja Rebeka Keršić iz Loznatog, malog sela nekoliko kilometara udaljenog od Cresa, nedavno je treću godinu zaredom pobijedila na natjecanju u šišanju ovaca održanom u sklopu manifestacije Creska ovca.
Bio joj je to peti nastup na natjecanju na kojem je prvi put sudjelovala još 2022. godine kao desetogodišnjakinja.
Učenica je prvog razreda creske gimnazije i, za razliku od većine hrvatskih gimnazijalaca, njezina svakodnevica još uvijek slijedi ritam prirode, ovaca i starih obiteljskih običaja.
U školi je Rebeka skromna, tiha i mirna djevojka, kažu njezini nastavnici. No, to se mijenja kad se na satu govori o tradiciji i baštini. Oči joj se rašire, lice obasja osmijeh i vidi se koliko je to ispunjava i veseli.
I ne radi se tu samo o pričama o tome kako se nekad živjelo. Rebeka živi upravo onako kako je vidjela i naučila od svoje obitelji.
- Za mene je Rebeka fenomen. Petnaestogodišnja djevojka koja se ne srami baviti onim što mnogi smatraju starinskim i zaostalim, nego razumije koliko je to važno i vrijedno. Ona živi život iz kojega je i sama potekla, rekla je jedna njezina profesorica.
Slobodnije odrastanje
Kad smo posjetili Rebeku u njezinoj kući u Loznatom, dočekala nas je za stolom u dnevnoj sobi. Prstima je nesvjesno gužvala heklani stolnjak, iako su uz nju bile mama Mihaela i nona Ana, dok je iz prikrajka sve slušala i promatrala mlađa sestra Veronika.
Kako razbiti očitu tremu? Kako navesti tu mladu, pomalo uplašenu djevojku da progovori o sebi? Za početak, opisala nam je svoju svakodnevicu sada kad nema nastave.
- Poslije doručka idem kod none vidjeti treba li joj pomoć oko nečega, počinje Rebeka opisivati svoj dan.
Već nakon nekoliko rečenica treba nam prevoditelj jer ovih dana treba "oplest cesen i kapulu", "sortirati škajonetu", očistiti bob, sočivo i sikiricu. Drugim riječima, treba češnjak i luk isplesti u pletenice kako bi duže trajali te očistiti i prebrati bob, slanutak i druge mahunarke.
- Posla k’o u priči, ubacuje se nona Ana i s ponosom govori kako je Rebeka sve to naučila još kao djevojčica.
Nona Ana i Rebeka
Sve su to poslovi koje ovih dana uglavnom rade u kući jer su velike vrućine, ali po potrebi odlazi i u vrt.
- Sama je posadila škajonetu (ljutiku), sama je sada vadi i sortira, pomaže nona Ana u opisivanju jutarnjih Rebekinih aktivnosti.
Rebeka se odlično snalazi i u kuhinji. Obožava peći kolače, a tijekom školskih praznika često pripremi i ručak. Tu se u razgovor uključuje i mama Mihaela, zadovoljna što je barem ta kućanska obaveza ne čeka nakon povratka s posla.
No, Rebekin se život ne vrti samo oko posla, kućanskih obveza, vrta i ovaca. Završila je i osnovnu glazbenu školu, redovito svira klavir te već drugo ljeto zaredom odlazi u Šibenik na Orguljašku ljetnu školu. Voli otići na kupanje ili navečer izaći s prijateljicama u Cres.
Mala Rebeka s nonom
Zanimljiv je njezin odnos s vršnjacima. Svjesna je razlike između odrastanja na selu i u gradu.
- Mi smo ovdje slobodniji. Ne moramo paziti na aute niti se igrati samo na određenim mjestima. Cijelo selo je naše igralište. To su prednosti. Nedostaje mi jedino više prijatelja moje dobi. Ima mlađe i starije djece, ali malo ih je mojih godina, kaže Rebeka.
Istodobno smatra da i odrastanje u tako maloj sredini ima svojih prednosti jer mlađi uče od starijih, a stariji svojim primjerom postaju uzor najmlađima.
Učiteljica i uzor
Poseban odnos Rebeka ima s nonom, svojom glavnom učiteljicom i uzorom u životu. Na pitanje što ju je sve naučila, umjesto nabrajanja raznih vještina kao što su kuhanje ili šišanje ovaca, odgovara bez razmišljanja:
- Nona me naučila kako ići kroz život.
Tek potom dodaje:
- Naravno, učila sam i od drugih članova obitelji, posebno od mame. Ali od none sam učila o vjeri, o životu, o poljoprivredi, o kuhanju…
Rebeka je nedavno treći put zaredom pobijedila na natjecanju
Nona Ana ponosno se ubacuje:
- Naučila je i pročitati beleh.
Beleh je jedinstveni zarez, odnosno oznaka na uhu ovce kojom svaki ovčar obilježava svoje stado.
Iako Rebeka svaku od tridesetak ovaca zna po imenu, nema najdražu. Neke su pitomije i same joj prilaze, druge su nepovjerljivije i drže se podalje. Nona objašnjava da se imena daju još janjcima, kada se odluči koje će "pustiti za racu", odnosno ostaviti za rasplod.
Nakon natjecanja Rebeka je djevojčicama pokazivala kako se šišaju ovce
Rebeka se uz osmijeh nadovezuje kako bi ona najradije ostavila baš sve, ali, kaže, ne ide to tako.
Jedna od vještina kojoj ju je nona naučila jest i šišanje ovaca, vrlo važna aktivnost za održavanje zdravlja i higijene životinja.
- Počela sam šišati ovce s deset godina. Mi ih još uvijek šišamo ručnim škarama, a ne električnim uređajima. Ove godine počeli smo čim je završila škola i malo-pomalo ošišali svih tridesetak ovaca, kaže Rebeka.
Dodaje kako je pritom najvažnije ne ozlijediti životinju. Da bi se ovca mogla šišati, mora biti "podrašćena", odnosno ispod staroga runa mora već narasti novi sloj vune kako bi se šišanje moglo obaviti lako i bez ozljeđivanja.
Čuvanje tradicije
Budući da je tom vještinom ovladala još kao djevojčica, sudjelovanje na natjecanju bilo je sasvim prirodno. Ali pobijediti tri godine zaredom ipak nije mala stvar.
Kad sam ove godine vidjela da smo prijavljene samo Ana Mužić i ja, nadala sam se da ću opet pobijediti. Pobjeda mi je važna, ali još mi je važnije pokazati da se i danas mogu živjeti tradicionalne vrijednosti i stvari raditi na tradicionalan način, ponosno ističe Rebeka i dodaje da bi htjela biti primjer drugima, možda nekim vršnjacima koje također zanimaju tradicionalne vještine i vrijednosti, ali se srame to pokazati.
- Mene nikad nije bilo sram, jednostavno zaključuje.
Prvo Rebekino natjecanje 2022. godine
O očuvanju tradicije i baštine danas se mnogo govori. Provode se projekti, organiziraju manifestacije i ulaže novac kako bi se sačuvali stari običaji. Možda je to važno zbog turizma i zanimljivo gostima, ali još bi važnije trebalo biti zbog nas samih.
Zajednica je snažnija kada počiva na čvrstim temeljima i vrijednostima. Pokazuju to obitelji poput Rebekine.
Na pitanje zašto se njezini vršnjaci često udaljavaju od tradicije, odgovara:
- Zato što se na internetu vrte samo neke moderne stvari i mladi žele biti kao drugi, pogotovo ako su to poznate osobe. Ono što nitko poznat ne radi, valjda ispada sramotno. Ja nikad nisam tako razmišljala.
Ovdje sam odrasla, zanimalo me sve što sam oko sebe vidjela i nikad me nije bilo sram, objašnjava Rebeka koja je sretna što su je prijatelji pratili i bodrili na natjecanju, te čestitali na pobjedi.
Budućnost na otoku
Nije iznenađenje ni to što svoju budućnost vidi upravo na otoku.
- Ima još vremena za odluku o daljnjem školovanju, ali voljela bih biti učiteljica razredne nastave, kaže Rebeka.
To je, međutim, jedna od rijetkih stvari u kojima nema bezrezervnu noninu podršku.
- Nije to za nju. Previše je pedantna i sve bi primala k srcu, a danas su djeca svakakva. Ali neka je Duh Sveti nadahne da izabere ono što je najbolje za nju, zaključuje nona Ana.
Rebeka možda još nije odlučila čime će se jednog dana baviti. Hoće li postati učiteljica ili će je život odvesti nekim drugim putem, danas nitko ne zna. Ali jedno je već sada jasno.
U vremenu u kojem mnogi mladi uzore traže na društvenim mrežama, ona ih je pronašla u vlastitom domu - u noninim rukama, u obiteljskim običajima i među ovcama koje zna po imenu.
Možda upravo zato njezina pobjeda na natjecanju u šišanju ovaca nije najvažnija stvar u ovoj priči. Mnogo je važnije što je pokazala da tradicija nije nešto što se čuva u muzeju ili prikazuje turistima nekoliko dana u godini. Ona živi onoliko dugo koliko ju je netko spreman živjeti svaki dan.
