Pregled političkih igrica
Krize vladajućih koalicija: Pokušaji su bili brojni ali Vlada je srušena samo jednom
(Foto Davor Kovačević/Pixsell)
Nakon što je Josip Dabro opjevao grobnicu u glavnom gradu jedne države članice EU-a, započela je kriza vladajuće koalicije za koju se još uvijek ne zna koliki joj je obim niti ozbiljnost. Ali ona vraća sjećanja na neke druge slične događaje iz kratkotrajne hrvatske parlamentarne tradicije.
Primjerice, na pokušaj udara koji su predvodili Josip Manolić i Stjepan Mesić koji se dogodio u proljeće 1994. godine, točnije u ožujku i travnju. On je predstavljao prvu veliku krizu vlasti unutar HDZ-a.
Tadašnji predsjednik Sabora Mesić i predsjednik saborskog Županijskog doma Josip Manolić pokušali su srušiti vladajuću većinu u Saboru.
Kao povod za ovaj poduhvat navodili su pogrešnu politiku tadašnjeg predsjednika Republike Franje Tuđmana prema susjednoj BiH.
Naime, u proljeće 1993. započeo je brutalan rat između Hrvata i Bošnjaka za koji su i Manolić i Mesić kao najodgovornijeg označili Tuđmana. U jednom trenutku Hrvatskoj su čak bile zaprijetile i međunarodne sankcije.
Rat s Bošnjacima
Međutim, ovo objašnjenje bilo je potpuno deplasirano budući da je u trenutku kada su Mesić i Manolić htjeli srušiti HDZ-ovu Vladu Tuđman već bio radikalno promijenio svoju politiku prema BiH i pod utjecajem tadašnje američke administracije na čelu s predsjednikom Billom Clintonom potpisao Sporazum u Washingtonu kojim je definitivno bio završio rat Hrvata i Bošnjaka i stvoreno njihovo strateško savezništvo.
Tako da je vjerojatniji razlog za ovaj prvi pokušaj saborskog preslagivanja unutarstranački sukob u HDZ-u između takozvane hercegovačke i tehnomenadžerske frakcije, oko toga tko će vladati državnim resursima i tvrtkama.
Mesić i Manolić, koji su obojica barem na početku slijedila spornu Tuđmanovu politiku prema BiH, tangentalno su pripadala ovoj drugoj koja je na kraju, istina oslabljena, ali ipak opstala i bez njih.
To pokazuje i činjenica da je Nikica Valentić ostao premijer i nakon što je ovaj dvojac otišao iz HDZ-a. A nakon parlamentarnih izbora 1995. premijer je postao također pripadnik te takozvane tehnomenadžerske frakcije Zlatko Mateša.
HDZ je uspio sačuvati većinu u Zastupničkom domu Sabora, odnosno u novoosnovane Hrvatske nezavisne demokrate (HND) prešao je premali broj zastupnika HDZ-a da bi mogla doći u pitanje tadašnja vladajuća većina. Na parlamentarnim izborima ujesen 1995. HDZ je s lakoćom pobijedio, dok je HND neslavno propao.
Drugi također neuspješan pokušaj rušenja vladajuće većine u Saboru dogodio se 2002.. Ovaj put Tuđmanovu ulogu osobe koja je skršila pobunu preuzeo je tadašnji premijer i predsjednik SDP-a Ivica Račan.
HDZ i HSLS na izbore 3. siječnja 2.000 izašli su sa zajedničkom listom i pomeli dotad vladajući HDZ. Najveća je to pobjeda u osam parlamentarnih izbora koji su se održali po aktualnom izbornom sustavu s deset izbornih jedinica.
U njima su ove dvije stranke osvojile čak 71 mandat, još uvijek nedosegnut rekord kojem se nitko nikada nije približio. Međutim, ispod površine stvari nisu od početka bile baš najbajnije.
To pokazuju i neki kadrovi iz dokumentarca "Novo, novo vrijeme", ali i činjenica da se Ivica Račan nije pojavio na čekanju rezultata predsjedničkih izbora svog i SDP-ovog predsjedničkog kandidata Dražena Budiše nakon što je postalo jasno da će ovaj izgubiti od Mesića koji je u međuvremenu iz NHD-a bio prešao u HNS.
Iščezlo povjerenje
Sukob je potom nastao i oko promjena u tada državnoj tvrtki Slobodna Dalmacija nakon čega je Budiša Račanu rekao: "Ivice, ja tebi više ne vjerujem."
Kulminacija sukoba uslijedila je nakon šokantnog dolaska haških optužnica protiv Ante Gotovine, Rahima Ademija i Ivana Čermaka.
Sukob je trajao još neko vrijeme, a nije uspjela ni inicijativa HSLS-a da Budiša uđe u Vladu. Nakon što je HSLS odlučio izaći iz Vlade, pokazalo se da su SDP i Račan već davno prije jako dobro odradili posao uvjerivši dio zastupnika HSLS-a da napuste stranku i nastave podržavati njihovu Vladu.
Budući da su većinu dodatno podebljavali zastupnici takozvane četvorke (HNS, HSS, IDS, LS) to je bilo sasvim dovoljno da Vlada opstane.
Međutim, možda i zbog ovog sukoba s Budišom koji je svojim imenom donosio i birače koje ljevica nije mogla privući, SDP je sljedeće parlamentarne izbore održane 2003. izgubio.
HSLS je također bio teško stradao osvojivši samo dva saborska mandata nasuprot 27 koliko ih je dobio 2000. godine. HSLS-ovci disidenti koji su izašli iz stranke i podržali SDP osnovali su stranku Libra koja je rasformirana samo par godina kasnije jer nitko za nju nije želio glasovati.
Jedini uspješni pokušaj rušenja Vlade u Saboru dogodio se 2016. Iako to možda i nije baš do kraja točno, mada formalno jest, ipak se može reći da je ovom prilikom vladajući HDZ sam srušio svoju Vladu.
Odnosno, prvo ju je srušio, a potom nije uspio sakupiti dovoljno zastupnika za novu vladajuću većinu koja bi izglasala novu vladu čiji bi predsjednik bio dotadašnji ministar financija Zdravko Marić.
Povijesni događaj kada je HDZ zajedno sa SDP-om i ostatkom oporbe srušio vlastitu Vladu kojoj je na čelu bio Tim Orešković dogodio se 16. lipnja 2016. kada je nepovjerenje Vladi izglasalo čak 125 zastupnika, uz dva suzdržana i 15 protiv.
Afera "konzultantica"
Sukob je nastao oko takozvane afere konzultantica, odnosno činjenice da je Povjerenstvo za sukob interesa donijelo odluku protiv predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka zbog čega je Most zatražio njegov odlazak s funkcije potpredsjednika Vlade.
On je to odbio, odlučio izbaciti Most iz Vlade i vladajuće većine i nadomjestiti ga novim zastupnicima. Međutim, nakon što se pokazalo da je to neuspješna misija, pet dana kasnije, 21. lipnja 2016. Karamarko je podnio ostavku na funkciju predsjednika HDZ-a.
Iza svega ovog ostali su brojni repovi od kojih neki govore da su Karamarka srušili oni koji su ga i doveli na čelo HDZ-a, a koji su priželjkivali koaliciju s jednom frakcijom HNS-a.
Do te koalicije je došlo samo godinu dana kasnije, ali u drugim okolnostima i s drugom osobom na čelu HDZ-a. Nakon što Karamarko nije uspio presložiti većinu, na čelo HDZ-a došao je Andrej Plenković.
Raspisani su izvanredni parlamentarni izbori na kojima su pobijedili HDZ i Plenković. On je napravio istu stvar kao i Karamarko prije njega. Sklopio je koaliciju s Mostom.
Međutim, već u travnju i svibnju 2017. eskalirala je nova kriza povezana s aferom Agrokor i sukobom oko Zdravka Marića koji je nakon što 2016. nije uspio postati mandatar, nastavio biti ministar financija.
Nakon što su Mostovi ministri na sjednici Vlade glasali za Marićevu smjenu koju je tražila oporba zbog njegove povezanosti s aferom Agrokor, premijer Plenković je 27. travnja 2017. razriješio trojicu ministara iz Mosta: Vlahu Orepića, Antu Šprlju i Slavena Dobrovića koji su podigli ruke za Marićevu smjenu.
Plenkovićev razlaz s Mostom
– Molim tajnicu Vlade da pripremi odluku o razrješenju tri Mostova ministra, bio je odgovor premijera Plenkovića na akciju Mosta u Saboru.
Uslijedilo je potom stresnih tjedan dana u kojima je prvo Predsjedništvo HNS-a većinom glasova odbacilo bilo kakvu mogućnost ulaska u Plenkovićevu Vladu.
Međutim, koji dan kasnije Središnji odbor HNS-a u kojem su većinu imali članovi iz varaždinske, osječke, ali i međimurske organizacije stranke, preglasao je Predsjedništvo.
HNS se u Saboru podijelio – četvero zastupnika odbilo je podržati ulazak u Vladu, ali njih petoro jest, što je bilo dovoljno za formiranje većine.
Time je Plenković izbjegao Karamarkovu sudbinu i ostao na čelu i Vlade i HDZ-a gdje se nalazi sve do danas.
Hoće li Dabrovo pjevanje i sviranje dovesti do još jedne drame za vladajuću većinu, znat će se vrlo brzo. Najduže za 30 dana kada istječe rok ultimatuma Darija Hrebaka i HSLS-a.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
