Brod "Deala" je odsukan! Dotegljen je u plutajući dok i za koji dan zauvijek će napustiti Jadransko more na putu prema posljednjem odredištu, nekome od turskih rezališta.

Time će se, konačno, zaključiti jedna 15 mjeseci duga i ružna priča. Priča o svakodnevici pomoračkog života i brodskim sudbinama. Bilo je toga, i biti će dok je mornara, brodova i plovidbe.

Međutim, moramo priznati, priča je to i o našoj nesposobnosti, nemoći i nepripremljenosti za takva, izvanredna događanja. Trebalo nam je 15 mjeseci za uklanjanje podrtine nasukanog, ne potonulog broda, što je stajao na ulazu u Raški zaljev.

Svaki put na spomen broda "Deala" na pamet mi je dolazio "Veli Jože". Naša nikad prežaljena, legendarna plovna dizalica. Dok smo je imali, bila je najjača na Sredozemlju.

Čuda je izvodila gdje god je zatrebalo, u našem Jadranu i drugim morima. Teško se oteti dojmu da smo se olako odrekli tog morskog diva. Imao je "Veli Jože" koju godinu, nikako nije bio u cvijetu mladosti, ali je još mogao poslužiti.

Istina je, nije imao dovoljno posla da bi vlasnicima donosio profit, a održavanje je bilo skupo. I otplovio je zauvijek. A s njim i dio naše pomoračke povijesti. Tek s vremena na vrijeme ponetko nostalgično podsjeti na velebnu dizalicu i njeno značenje u drugoj polovici 20. stoljeća.

Danas – stranci

Spominjanje "Velog Jože" u kontekstu broda "Deala" ne znači da bi ga moćna dizalica sama podigla i odsukala. Težak je to i složen zahvat. Podsjećanje na legendarnu dizalicu spomen je na ono što smo imali, što smo radili.

Imali smo ljude, što znači i pamet, a imali smo i taj izuzetno moćni stroj. I umjesto da to čuvamo i unapređujemo, danas nam dolaze stranci u naše more raditi te poslove.

Ukratko vrijedi podsjetiti što smo mogli i što smo radili, i to u vremenu skromnih tehničkih i materijalnih mogućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata podmorje Jadranskog mora, uključujući i neke luke, bilo je puno potopljenih brodova.

Bilo ih je oko 800 potopljenih, nasukanih i havariranih samo uz istočnu obalu Jadrana. Ne treba govoriti koliko je to otežavalo, ponegdje i onemogućavalo plovidbu, te ugrožavalo njenu sigurnost.

Samo na dnu riječke luke locirano je 26 "potopljenih objekata", među kojima je bio i njemački minopolagač "Kiebitz", ranije talijanski "Ramb III", a današnji naš "Galeb".

Te je brodove trebalo dizati, tim više što mnogi nisu pretrpjeli velika oštećenja pa ih se moglo obnoviti. S velikim zanesenjaštvom, a malo znanja i tehničkih sredstava, ušlo se u rizične zahvate.

Prvi veliki posao obavljen je u pulskoj luci u razdoblju od 1946. do 1948. godine. Izvađene su četiri podmornice, plovni dok, 1.000 tona čelične užadi, dvije penice, dvije motorne barkase, njemački stražarski brod, pontonski most doka te četiri stupa za demagnetizaciju.

Potom se redom nastavilo, posla je bilo puno na sve strane, teško se određivalo prioritete. "Veli Jože" isporučen je ondašnjoj državi, Jugoslaviji krajem 1950. godine. Ta je dizalica donijela veliki napredak u dizanju potopljenih brodova.

Dizanje s velikih dubina

Vrhunac tog posla bilo je izvlačenje dva najveća i najsuvremenija putnička broda iz flote predratne Jadranske plovidbe iz Sušaka. Zvali su se "Prestolonaslednik Petar" i "Karadjordje".

Potonuli su 2. travnja 1941. prilikom plovidbe iz Kraljevice prema Grčkoj, gdje su se trebali skloniti od dolazećeg rata. Uplovili su u minsko polje, za koje zapovjednici nisu znali, a što ga je položila Jugoslavenska kraljevska mornarica. Jedan za drugim, kroz desetak minuta, nestali su s površine. Ležali su na dubini od pedesetak metara u blizini otočića Tijat, kod Zlarina.

Pripreme su dugo trajale, nedostajalo je tehničkih sredstava, pa se posao dosta razvukao. Opsežni radovi počeli su u listopadu 1949. godine, a prvi brod, "Prestolonaslednik Petar" pojavio se na površini 19. rujna 1950.

Ronilačka ekipa provela je u podmorju oko 300 sati. Odmah u listopadu počeli su pripremni radovi izvidi za dizanje drugog broda. Pokazalo se kasnije da je dizanje "Karadjordja" bilo puno zahtjevnije, usprkos stečenom iskustvu.

Znatno obrastao, i s puno većim oštećenjima, brod je dospio na površinu 12. studenoga 1952. Onima koje brodovi više zanimaju, recimo da su oba obnovljena u splitskom brodogradilištu i zaplovila pod novim imenima – "Prestolonaslednik Petar" je postao "Partizanka", a "Karadjordje" "Proleterka".

Sueski kanal

Dobar glas o sposobnosti i vještini naših ljudi u velikim podvodnim radovima daleko se proširio. Nažalost, ratova je uvijek bilo i bit će, što svjedočimo i u današnje vrijeme.

Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća ratovalo se na Sueskom kanalu i oko njega. O povodu i motivima tog sukoba ovdje nećemo, to je široka tema, recimo tek da je i onda dominirala nafta.

Epilog kratkotrajnog ratovanja bilo je mnogo potopljenih brodova na važnom plovnom putu i nemogućnost njegova korištenja. Kada se sukob smirio, posao čišćenja Sueskog kanala, odnosno vađenja potopljenih brodova, povjeren je jugoslavenskim izvođačima.

Jasno, bez "Velog Jože" posao je bio neizvediv. Naša dizalica i ekipa angažirana na njoj i oko nje brzo su i kvalitetno obavili taj zadatak, za što su dobili posebno priznanje Ujedinjenih naroda.

Vrijedi istaknuti i događanje iz ratnih godina – naši ljudi iskazali su se u Italiji. Sredinom siječnja 1944. godine Nijemci su bombardirali Bari i napravili pustoš u luci, gdje je potopljeno 17 brodova.

Luka je postala neupotrebljiva, a saveznicima je bila izuzetno važna. Amerikanci su računali da im za njeno osposobljavanje treba nekoliko mjeseci. Jedan od oficira jugoslavenske partizanske mornarice koji se tamo zatekao ponudio je brzo čišćenje luke od potopljenih brodova, što je izazvalo iznenađenje među savezničkim zapovjednicima.

Iz Splita i s Visa dovedeni su ronioci, uglavnom Krapljani, vješti i sposobni ronioci, te neki iz ratne mornarice propale Kraljevine Jugoslavije. Saveznici su osigurali potrebne alate i opremu.

Nakon 15 dana prvi brod bio je na površini. Svi brodovi i teret uspješno su izvađeni u kratkom vremenu. Cijena tog posla bila je "da teret bude naš", kako je tražio jugoslavenski oficir.

Najsloženiji ronilački pothvat

Posebno zahtjevna operacija u kojoj je sudjelovao "Veli Jože" bilo je dizanje talijanskog tankera "Brigitta Montanari" što je krajem 1984. godine potonuo u šibenskom akvatoriju, u blizini otočića Mrtovnjaka.

Težak, složen i dugotrajan posao na kome su bili angažirani svi stručni ljudski i tehnički resursi splitskog Brodospasa, tada specijalizirane tvrtke za vađenje potonulih brodova, a ona je bila i vlasnik dizalice.

Ronilački stručnjaci tvrde da je to bio najsloženiji ronilački pothvat na Jadranu u 20. stoljeću. "Brigitta Montanari" ležala je na dubini od 82 metra, oštećena trupa, a u njenim tankovima nalazilo se više od 1.300 tona opasnog plina, otrovnog, kancerogenog i eksplozivnog. Nakon opsežnih priprema sve skupa, s prekidima, trajalo je od kolovoza 1987. do srpnja 1988. godine.

Povezane vijesti

• Istraživanje - zagađenje utječe na raznolikost mikrobnih zajednica sedimenta
• Obećano uklanjanje broda Deala prije početka turističke sezone
• Batana Vanessa: Povezivanje jadranskih obala kroz tradicijsku brodogradnju