KRATKA POVIJEST EURA
Europska valuta osmišljena je 1995. godine. Evo kad se prvi put počela koristiti
Analitičar Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta Zagreb (EIZ) ističe da Hrvatska možda ne bi ispunila kriterije iz Maastrichtskog ugovora da je na uvođenje eura čekala još godinu dana, a profesorica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marijana Ivanov komentirala da je referendum o uvođenju eura, koji je tražio dio političke javnosti, pokazao da Hrvati nisu za euro jer imaju negativna iskustva s velikim promjenama
Euro
Hoće li Hrvatska 1. siječnja 2023. dovršiti svoj ulazak u proces eurointegracija prelaskom na euro kao nacionalnu valutu i pristupanjem šengenskom bezgraničnom prostoru znat će se 8. prosinca. Tada se donosi konačna odluka Vijeća ministara o pristupanju Schengenu i teško je u ovom trenutku, bez obzira na optimistične najave Banskih dvora, ustvrditi kako će cijeli proces biti dovršen.
No, posve je sigurno da će prelazak na euro započeti 1. siječnja, što je za Hrvatsku događaj od povijesne važnosti. Doduše, on neće proći bez problema: u novogodišnjoj noći neće se moći plaćati većinom kartica, neće raditi bankomati, dok online bankarstvo planira stanku od zadnjeg dana 2022. do 2. siječnja 2023. Ipak, to je mala žrtva za ulazak u europodručje u kojem su neke od najbogatijih zemalja svijeta i što je cilj koji je Hrvatska postavila još ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine.
Ekonomski analitičari i poslovni ljudi tvrde da euro pojedincima, poduzećima i gospodarstvima zemalja koje ga upotrebljavaju nudi brojne prednosti poput jednostavnijeg uspoređivanja cijena, čime se potiče tržišno natjecanje među poduzećima u korist potrošača. Tvrtkama euro jamči lakše, jeftinije i sigurnije trgovanje u cijelom europodručju i trgovinu s ostatkom svijeta.
Analitičar Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta Zagreb (EIZ) ističe da Hrvatska možda ne bi ispunila kriterije iz Maastrichtskog ugovora da je na uvođenje eura čekala još godinu dana, a profesorica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marijana Ivanov komentirala da je referendum o uvođenju eura, koji je tražio dio političke javnosti, pokazao da Hrvati nisu za euro jer imaju negativna iskustva s velikim promjenama.
Ipak, veći dio stručnjaka tvrdi da od uvođenja eura ima više koristi nego štete. Uvođenjem europske valute nestaju troškovi fluktuacija deviznog tečaja unutar europodručja. Time su potrošači i poduzeća u europodručju pošteđeni skupih promjena cijena na valutnim tržištima, koje su u nekim zemljama narušavale povjerenje, odvraćale od ulaganja i uzrokovale gospodarsku nestabilnost. Euro je valuta koja se odabire za gotovo 40 posto globalnih prekograničnih plaćanja i gotovo polovinu svjetskog izvoza EU-a.
Faze ekonomske i monetarne unije
U tjednima dok iščekujemo prve euro kovanice i novčanice kao službenu valutu - paket sitniša može se nabaviti u poštanskim uredima već od 1. prosinca – zanimljivo je kako je uopće nastala europska valuta. Od prvog prijedloga 1989. godine do formalnog uvođenja valute 2002. godine u obliku gotova novca provedene su tri faze monetarnih reformi.
Europsko vijeće je u lipnju 1989. odlučilo da prva faza ekonomske i monetarne unije treba započeti 1. srpnja 1990. Na taj su datum, u načelu, ukinuta sva ograničenja na kretanje kapitala između država članica. Odboru guvernera središnjih banaka država članica Europske ekonomske zajednice, koji je imao sve važniju ulogu u monetarnoj suradnji od njegova osnutka u svibnju 1964., dodijeljene su dodatne dužnosti. One su utvrđene Odlukom Vijeća od 12. ožujka 1990. Nove zadaće Odbora uključivale su savjetovanje o monetarnim politikama država članica te promicanje njihova usklađivanja s ciljem ostvarivanja stabilnosti cijena.
Kako bi se ostvarile druga i treća faza, bilo je potrebno izmijeniti Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice - Ugovor iz Rima - da bi se uspostavila potrebna institucionalna struktura. S tim ciljem, istodobno s Međuvladinom konferencijom o političkoj uniji 1991. održana je Međuvladina konferencija o ekonomskoj i monetarnoj uniji. Stoga je postignut Ugovor o Europskoj uniji koji je donesen u prosincu 1991. te potpisan u Maastrichtu 7. veljače 1992. godine. Zbog dugotrajne ratifikacije Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice izmijenjen je i preimenovan u Ugovor o osnivanju Europske zajednice. Uvedeni je Protokol o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke i Protokol o Statutu Europskog monetarnog instituta.
U prosincu 1995. Europsko vijeće složilo se da će se europska valutna jedinica koja će biti uvedena na početku treće faze zvati euro, te je potvrdilo da će treća faza EMU-a započeti 1. siječnja 1999. Prije toga objavljen je i kronološki tijek događaja za prelazak na euro. U prosincu 1996. EMU je Europskom vijeću predstavio odabrano oblikovno rješenje euronovčanica koje su trebale biti puštene u optjecaj 1. siječnja 2002.
Važan događaj u povijesti eura dogodio se u lipnju 1997. Radi se o Paktu o stabilnosti i rastu, koji se sastoji od dviju uredbi i čiji je cilj osigurati proračunsku disciplinu. Pakt je dopunjen deklaracijom Vijeća u svibnju 1998., čime su povećane obveze. Pakt se mijenjao 2005. i 2011. godine.
Od 1. siječnja 1999. u 11 država
Vijeće Europske unije, u sastavu predsjednika država ili vlada, 2. svibnja 1998. jednoglasno je odlučilo da je jedanaest država članica ispunilo uvjete potrebne za sudjelovanje u trećoj fazi EMU-a , odnosno za prihvaćanje jedinstvene valute 1. siječnja 1999. Prvotne sudionice bile su Belgija, Njemačka, Španjolska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Austrija, Portugal i Finska. Predsjednici država ili vlada postigli su i politički dogovor o osobama koje će biti imenovane za članove Izvršnog odbora Europske središnje banke (ESB).
Treća i posljednja faza EMU-a započela je 1. siječnja 1999. neopozivim utvrđivanjem deviznih tečajeva valuta jedanaest država članica koje su prvotno sudjelovale u monetarnoj uniji te provođenjem jedinstvene monetarne politike, za što je odgovoran ESB. Ulaskom Grčke u treću fazu EMU-a, broj država članica se 1. siječnja 2001 povećao se na dvanaest. Slovenija je 1. siječnja 2007. postala trinaesta članica europodručja, a Cipar i Malta pridružili su se godinu dana kasnije. Slovačka je pristupila 1. siječnja 2009., Estonija 1. siječnja 2011., Latvija 1. siječnja 2014. i Litva 1. siječnja 2015. Hrvatska postaje dvadeseta članica eurozone. Prije toga ispunila je sve točke mastritskog ugovora. Predviđa se da sve države članice, osim Danske, pristupe eurozoni, ali nema konkretnih rokova za pridruživanje svake države.
Hrvatska je, prema tvrdnjama nekih analitičara, uskočila u posljednji vlak za eurozonu koja se neće tako brzo proširivati. Neke zemlje, poput Mađarske i Poljske, ne izražavaju ni velike težnje prema tome, dok Rumunjska i Bugarska ne zadovoljavaju kriterije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
