Naravno da Uljanik za Puležane i za Istrijane ima sentimentalnu vrijednost, međutim DANAS SE OD SENTIMENTA TEŠKO MOŽE ŽIVJETI

Matija Posavec (Davor PONGRAĆIĆ/CROPIX)

Ako na koncu, iako ja ne znam kakva će biti odluka, i dođe do stečaja, taj stečaj, pokazuje nam to iskustvo i nekih drugih firmi, ne znači nužno i kraj. Ako je preduvjet da se suoči firma sa svim tehnološkim izazovima, ako se može brod prodavati po proizvodnoj cijeni i ako se uvede malo racionalnija politika u poslovanje vjerujem da i kroz postupak stečaja Uljanik i dalje ima šanse i može opstati, kaže međimurski župan Matija Posavec

Koncem prošlog tjedna u Medulinu je održana konferencija na temu Greenfield investicija na kojoj je jedan od sudionika bio i međimurski župan Matija Posavec. On je u Medulin stigao kako bi prenio iskustva sredine koja je nakon devastacije gospodarstva koju je doživjela devedesetih godina danas postala jedna od najuspješnijih hrvatskih županija. Župan Posavec nositelj je liste HNS-a na skorim europskim izborima, pa smo na marginama konferencije razgovarali s njim i o gospodarstvu i o politici, a nezaobilazna tema, s kojom smo i krenuli u razgovor, bilo je njegov pogled na sudbinu Uljanika i na krah hrvatske brodogradnje

- Puno se toga vezanog uz brodogradnju događalo u prošlosti, no ja nisam ni u čemu od toga osobno sudjelovao, tako da tu priču mogu samo ovako sa strane komentirati na temelju određenih informacija. A te informacije koji su vjerojatno i svi građani čuli govore da je u hrvatsku brodogradnju u u proteklim godinama iz javnih proračuna uloženo preko 35 milijardi kuna. Naravno da Uljanik za Puležane i za Istrijane ima sentimentalnu vrijednost, međutim danas se od sentimenta teško može živjeti i meni je doista iskreno žao zbog svega što se događa i zbog situacije u kojoj su se našli radnici. Međutim očito tu ima izuzetno puno posla za istražne organe koji moraju raspetljati cijelu ovu situaciju i meni je neshvatljivo da se dozvoljavalo sve to što se dozvoljavalo i da se sva ta jamstva koja su se dodjeljivala nisu kontrolirala. Kontrola trošenja državnog novca nije nešto što je nečiji nadstandard ili nečija dobra volja nego je to obaveza i to se moralo raditi i nije se, upravo zbog tih vrijednih radnika koji su radili u brodogradilištima, nikad smjelo dogoditi da dođe do ovoga. Možda bi situacija danas bila potpuno drugačija jer doista nije problem u tome da se nekome daju jamstva i da se nekome pruži šansa, ali jest problem ako se ne kontrolira kud taj novac ide i onda u konačnici, kao što sada vidimo u Puli, ispaštaju radnici. Međutim ako na koncu, iako ja ne znam kakva će biti odluka, i dođe do stečaja, taj stečaj, pokazuje nam to iskustvo i nekih drugih firmi, ne znači nužno i kraj. Ako je preduvjet da se suoči firma sa svim tehnološkim izazovima, ako se može brod prodavati po proizvodnoj cijeni i ako se uvede malo racionalnija politika u poslovanje vjerujem da i kroz postupak stečaja Uljanik i dalje ima šanse i može opstati.

- Pred ulazak u EU u sanaciju neuspješnih brodogradilišta potrošeno je više od 15 milijardi kuna, Uljanik se nije nalazio među njima, međutim sad je u problemima, a njegovim gašenjem Hrvatska će, usprkos svemu, ipak ostati bez ozbiljne brodogradnje. Je li pogrešan utisak da se na Uljaniku na neki način nezasluženo lomi višegodišnja kriva strategija koju su razne državne politike imale kad je u pitanju hrvatska brodogradnja?

- Držim da nije jer upravo onako kako vi percipirate taj odnos Uljanika sa drugim brodogradilištima, odnos države prema toj politici i s pravom osjećate nepravdu tako i mi osjećamo nepravdu države prema sjeveru Hrvatske. Dolazim iz tog dijela zemlje koji je isto tako imao tvrtke koje su imale tisuće i tisuće zaposlenih i koje su devedesetih godina zbog hrvatske privatizacije pod navodnicima propadale i gdje su ljudi ostajali bez posla. Jedna od tih grana je i tekstilna industrija u kojoj je radila pretežito ženska radna snaga srednjih godina za koju je u to vrijeme bilo jako malo drugih poslova koji su se nudili na tržištu rada. Ljudi su radili bez plaće, ljudi su se morali snalaziti sami, prema tome bila je doista teška situacija. I to su bile te iste krive politike, to je bio taj nedostatak pravednosti koja je očito svima nama nedostajala i sad nažalost osjećamo posljedice te pogrešne politike.

- Kako ste u uspjeli izići iz svega toga i okrenuti novu stranicu?

- Pa ljudi su zasukali rukave, oznojili svoje glave i krenuli stvarati dodanu vrijednost na način da je bilo jedno teže razdoblje koje se moralo izdržati, ali kako konkretno u Međimurju gospodarstvo počiva na malom i srednjem poduzetništvu koje je proizvodno orijentirano, tako su se otvarale granice, pronalazili neki drugi poslovi, radna snaga se prekvalificirala, a neki su morali i preko granice u Austriju i Njemačku trbuhom za kruhom. Bilo je teško, bilo je svakako, ali evo danas je situacija gospodarski bolja kad govorimo o brojkama, međutim upravo zbog te pogrešne politike imamo niski prosjek plaća jer je bila dominantna tekstilna i obućarska industrija. Svi su znali, još za vrijeme one bivše države, recimo za MTČ, tvrtku koja je imala između tri i četiri tisuće zaposlenih. Te tvrtke danas više nema, ona je propala. Imali smo relativno povoljno poduzetničko okruženje pa je onda došla Calzedonia koja je imala jednu greenfield investiciju koja je omogućavala zapošljavanje značajnog broja tih ljudi koji su ostali bez posla i eto, korak po korak, izvukli smo se iz toga i danas možemo reći da su gospodarski rezultati dobri, ali još uvijek osjećamo taj teret niskih plaća i to nas boli.