ZLOČIN KOJI JE ŠOKIRAO HRVATSKU

Kako je prije 25 godina ispred svoje kuće u Vrsaru ubijen bivši ministar turizma Antun Marčelo Popović. ODVJETNIK NJEGOVE OBITELJI ZA GLAS ISTRE PIŠE O TOM GROZNOM ZLODJELU

| Autor: Rudolf FRANČULA
Ubijeni Anton Marčelo Popović

Ubijeni Anton Marčelo Popović


Nedavno je Vrhovni sud potvrdio presudu Županijskog suda u Zagrebu kojom su HDZ i njegov predsjednik, ujedno i bivši predsjednik Vlade Republike Hrvatske Ivo Sanader proglašeni krivima za pljačku i osuđeni na zatvorsku kaznu od osam godina, a HDZ na novčanu kaznu od četiri milijuna kuna uz obvezu da u državni budžet uplati na ime stečene imovinske koristi 14 milijuna kuna.

Pljačka, korupcija, klijentelizam, nepotizam, to je modus operandi tj. svakodnevna aktivnost dijela članova ove naše stožerne, najveće stranke, koja je na vlasti u Hrvatskoj od njenog osamostaljenja i smatra je svojim vlasništvom, bankomatom.

Dokazuje to i najnoviji slučaj, naizgled minoran, ali politički i moralno vrlo značajan, velik: župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić na privatni je ručak potrošio više od 5.000 kuna iz budžeta županije. Ili pak postupanje HDZ-ovog donedavnog župana Sisačko-moslavačke županije Ive Žinića, koji je godinama besplatno koristio obiteljsku kuću u Glini i stan u Zagrebu. Umjesto da ova dvojica župana (iz HDZ-a) podnesu ostavku čim su njihove afere izbile u javnost, kao što je to učinio njihov kolega Matija Posavec (iz druge stranke), oni to ne čine; dapače, župan Žinić tvrdi da je protiv njega pokrenut, zamislite, politički proces. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković ništa ne poduzima, a kamo li da traži njihove ostavke.

No, ipak, najveći krimen, grijeh HDZ-a je pretvorba i privatizacija tzv. društvene imovine provedena u prvoj polovini 90-tih godina, kada je ta imovina za išta ili ništa prešla u ruke novopečenih tajkuna mahom iz redova HDZ-a. Svakako treba napomenuti da se svog dijela odgovornosti za pretvorbu i privatizaciju imovine na području Istarske županije ne može odreći ni IDS, koji je u to vrijeme Istru čvrsto držao u svojim rukama.

U tom neviđenom grabežu, otimačini imovine koju su stvorile ranije generacije, vođenoj navodno legalno, bilo je i grubih, vidljivih nezakonitosti, pa i teških kaznenih djela, sve do ubojstava. Iznijet ću jedan strašan zločin počinjen u režiji i po nagovoru jednog lokalnog istarskog HDZ-ovca. Taj slučaj zorno ilustrira da su pojedini HDZ-ovci u vrijeme pretvorbe i privatizacije primjenjivali i tipične mafijaške metode obračuna, da bi se domogli materijalne koristi i moći. Radi se o ubojstvu Marčela Popovića, ministra turizma u prvoj Vladi RH i direktora turističkog poduzeća Anita iz Vrsara.

O stravičnom ubojstvu Marčela Popovića prepisujem tekst iz svoje knjige (koja je u tisku) i glasi:

"Kao sudac i javni tužitelj, pa kasnije kao odvjetnik, bio sam uključen u razrješavanje (istraživanje, optuživanje, suđenje, obranu) raznih ubojstava. Naravno, svako ubojstvo je teško kazneno djelo, posebno ako je učinjeno s umišljajem. Međutim, ubojstvo Antona Marčela Popovića bilo je posebno i jedno od najgnusnijih u mojoj praksi.

Anton Marčelo Popović bio je ministar turizma u prvoj Vladi Republike Hrvatske formiranoj 1990. godine, kojoj je predsjednik bio Franjo Gregorić. Upoznao sam ga, koliko se sjećam, 1991. godine u Zagrebu. Nismo se družili, povremeno je dolazio u Klub Istrana koji smo osnovali 1991. Među osnivačima tog kluba bio je i Marčelo Popović. Ostavio je na mene pozitivan dojam. Znao sam da je prije imenovanja u Vladu obnašao dužnost direktora poduzeća "Anita" iz Vrsara, gdje je i živio. Poznato mi je bilo da je član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), ali se ne sjećam da bi bio značajnije aktivan u stranci.

Nakon isteka mandata u Vladi vratio se u Vrsar na mjesto predsjednika Uprave "Anite", a ja sam 1995. godine otvorio odvjetnički ured. Sljedeće 1996. godine kao bomba je odjeknula vijest da je ubijen Anton Marčelo Popović. Koliko se sjećam, bilo je javljeno da je ubojstvo izvršeno iz vatrenog oružja, noću, ispred kuće u kojoj je stanovao. Potom su u javnost počeli izlaziti i detalji, od toga tko je (su) osumnjičen (i) i druge okolnosti tog stravičnog zločina.

Prema mom sjećanju, nakon podizanja optužnice telefonom se u moj ured javila supruga ubijenog, Višnjica Sigur Popović, i zatražila da je primim, što sam i učinio. Došla je u moj ured te zamolila da u kaznenom postupku zastupam nju i djecu, kćerku Anu Popović i sina Tomislava Popovića, te majku njenog supruga Mariju Popović. Prihvatio sam zastupanje. Tom smo prilikom dugo razgovarali o svemu vezanom za ubojstvo njezinog supruga, ali i drugim okolnostima koje su me interesirale, a mogle bi imati neke veze sa cijelim slučajem. Kasnije smo se više puta sretali, u uredu, na raspravama. Upoznao sam i njihovu djecu Anu i Tomislava. Na dan potpisivanja punomoći od strane obitelji A. M. Popovića, istu sam dostavio u sudski spis i zamolio predsjednika sudskog vijeća da mi dozvoli uvid u spis, te sam uskoro i izvršio uvid, nakon čega sam dobio i fotokopije dijela spisa koji sam zatražio da mi se fotokopira.

Tada sam se detaljno upoznao s optužnicom i svom drugom relevantnom dokumentacijom te svim dokazima koji su prikupljeni tokom istrage, naravno i s obranom optuženika. Županijsko državno odvjetništvo Pula dana 10. listopada 1996. godine podiglo je optužnicu pred Županijskim sudom u Puli protiv Siniše Stracaboška i Šime Medanića da su:

"I. okr. Stracaboško Siniša, rođen 20.07.1972. godine u Rijeci, u pritvoru od 16. travnja 1996. godine, dana 27. ožujka 1996. godine oko 19.45 sati u Vrsaru, po nagovoru II okr. Medanić Šime i uz njegovo obećanje da će mu nakon izvršenja djela platiti 15.000 DEM, u blizini kuće Antona Marčela Popovića sakriven iza ograde u živici, a u predjelu kojim ovaj mora prići svojoj kući, sačekao i kada se je Anton Marčelo Popović pješice približavao svojoj kući, u namjeri da ga ubije s udaljenosti od nekoliko metara iz automatskog oružja "UZI" cal. 9 mm u pravcu njega ispalio rafal od oko 10 metaka, pa ga je jednim pogodio u grudni koš u predjelu desnog pazuha, tako da je projektil probio grudnu šupljinu, te razorio dio jetre i desnu srčanu komoru, koje povrede su apsolutno smrtonosne i od kojih je Anton Marčelo Popović ubrzo umro na mjestu događaja, dakle iz koristoljublja drugoga lišio života;

II. okr. Medanić Šime, rođen 11.01.1957. godine u Poreču, u pritvoru od 16. travnja 1996. godine, u mjesecu veljači i ožujku 1996. godine u Vrsaru, smatrajući da mu Anton Marčelo Popović, direktor TP Anita Vrsar predstavlja zapreku u ostvarenju planova oko učešća i zarade u turističkoj i ugostiteljskoj djelatnosti u Vrsaru, a koji su vezani i uz poduzeće "Anita" i zakup njenih poslovnih objekata, odlučio ukloniti ga makar i fizičkom likvidacijom, te u tu svrhu ostvario kontakte s I. okr. Stracaboško Sinišom, a s kojim se poznaje od ranije i za kojega je znao da je sklon nasilju, te mu u nekoliko navrata govorio kako je A. M. Popović neprijatelj Hrvatske i da ga treba ubiti, te da se on prihvati tog posla i da će za nagradu dobiti 15.000 DEM, pa je I. okr. najprije načelno prihvatio "zadatak", a on mu dao fotografiju buduće žrtve i pokazao kuću, a koncem ožujka pozvao ga da dođe iz Austrije u Hrvatsku, te mu 26. ožujka 1996. godine poslijepodne rekao da je došlo vrijeme da se izvrši likvidacija, na ponovljeno pitanje da li je to baš nužno, ponovno potvrdio da je to nužno, pa je I. okr. Stracaboško Siniša zbog tih tvrdnji i obećane nagrade odlučio iz vatrenog oružja ubiti A. M. Popovića, a što je i učinio u vrijeme i na način opisan u toč.1 ove optužnice, dakle, iz koristoljublja drugoga potakao da ovaj iz koristoljublja drugoga liši života, pa da su time počinili krivično djelo protiv života i tijela i to I. okr. ubojstvom iz čl.34. st 2 t 4 KZ RH, a II. okr. poticanjem na ubojstvo iz čl.34. st.2 t 4 KZ RH u vezi sa propisom čl.21. st.1 OKZ RH."

U obrazloženju optužnice, koju je potpisao zamjenik županijskog državnog odvjetnika Stjepan Borovečki, navedeno je da se ista temelji na priznanju I. optuženika Siniše Stracaboška danom istražnom sucu Živku Kriviću dana 17.travnja 1996.godine, pa je taj njegov iskaz i reproduciran u obrazloženju:

"Okrivljenik Siniša Stracaboško priznao je na ispitivanju kod istražnog suca da je on doista počinio ovo krivično djelo. Štoviše, potvrdio je da ga je na to nagovorio okrivljenik Medanić Šime, a tom prilikom dao je i niz drugih podataka koji ovakvu verziju događaja potvrđuju. Tvrdi da se duže vremena poznaje sa okrivljenim Medanić Šimom i da ga je ovaj negdje u mjesecu veljači ove godine počeo uvjeravati kako sada pok. Marčelo Popović predstavlja neprijatelja hrvatske države, da se loše odnosi prema Hrvatima i da bi ga trebalo fizički likvidirati.

Upitao ga je u nekoliko navrata bi li on to učinio, pa je načelno pristao da to uradi, u koliko se doista radi o neprijatelju Hrvatske. Pored toga, okrivljenik Medanić Šime govorio mu je da će mu za nagradu on osobno platiti 15.000 DEM. Prije odlaska ovog okrivljenika u Austriju okrivljeni Medanić predao mu je jednu fotografiju sada pok. Popovića, koju je on ponio sa sobom i kasnije odbacio u smeće. Nekoliko dana prije ubojstva javio mu se je Medanić Šime u Austriju telefonom i rekao mu kako je došlo vrijeme da se izvrši likvidacija oštećenika. Tada su dogovorili da se on vrati u zemlju, što je i učinio.

Sastao se u Vrsaru s Medanić Šimom i ovaj mu je ponovio kako je doista došlo vrijeme za likvidaciju oštećenika, a kako on nije bio baš odlučan da izvrši to djelo izrazio je dvojbu pitanjem upućenim Medanić Šimi da li je sigurno nužno da se izvrši likvidacija, pa mu je ovaj odgovorio da je to nužno. Za vrijeme boravka u automobilu okrivljenog Medanić Šime zbila su se dva telefonska poziva, nakon kojih je Medanić Šime njemu rekao da su se i ove osobe žalile na postupke Popović Marčela, a kao pripremu okrivljeni Medanić ga je provezao ulicom u blizini kuće Popović Marčela i pokazao mu kuću oštećenika. Na dan događaja on je uzeo i pripremio strojnicu marke UZI i dva okvira municije, otišao u Vrsar iz Fažane i sačekao oštećenika nedaleko njegove kuće. Klještima je prosjekao ogradnu žicu na dvorištu oštećenika, te se je približio asfaltiranom dijelu Trga Trsine gdje se u blizini nalazi kuća oštećenika. U mraku se sakrio u žbunju pored ograde. Izvjesno vrijeme je čekao, a onda se je pojavio oštećeni Popović Marčelo i on je iz strojnice sa prigušivačem ispalio rafal od možda desetak metaka, te je vidio da je oštećeni pao, a on se udaljio. Iste noći vratio se u Fažanu i sa drugim osobnim automobilom otputovao u Austriju. Iz Austrije ga je vratila austrijska policija pod izlikom da je izgubio austrijsko državljanstvo nakon što je uzeo hrvatsko.

Okrivljenik je iskazao da je oružje bacio u uvalu nedaleko naselja Valbandon u blizini ulaza u Policijsku školu, dok je odjeću što ju je imao na sebi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bacio u more ispred tvornice Badel u Fažani".

Međutim, tijekom istrage su pronađeni prikupljeni i drugi (materijalni) dokazi, odnosno tragovi koji potvrđuju istinitost obrane Siniše Stracaboška, koju je naknadno na glavnoj raspravi povukao. Tako su u Vrsaru, Fažani i Valbandonu pronađeni tragovi zrna, čahura, otvaranja dvorišta kuće A. M. Popovića rezanjem žice i kidanja raslinja u blizini tog mjesta.

Pregledom prostora u Valbandonu na koje je ukazao optuženik kao mjesto na kojem je bacio oružje, ronioci policije doista su u moru pronašli strojnicu marke UZI, upravo onakvu kakvu je opisao Siniša Stracaboško. U osobnom vozilu marke BMW koje je koristio Stracaboško pronađeno je jedno zrno istog kalibra municije kojim je ubijen Marčelo Popović.

Optuženi Stracaboško je, naime, nakon prvog ispitivanja kod istražnog suca, gdje je priznao izvršenje ubojstva i teretio Šimu Medanića, povukao priznanje; tvrdio je da ga je dao pod prisilom policije.

Veliko vijeće Županijskog suda u Puli u kojem su bili sudac Iztok Krbec kao predsjednik vijeća, sudac Marijan Rogić kao član te suci porotnici Miho Valić, Mirko Bogunović i Milan Damjanić kao članovi, 11. ožujka 1997. godine započelo je raspravljanje u ovom predmetu. Raspravljalo je ukupno 25 dana. Tijekom rasprave saslušani su brojni svjedoci, vještaci, optuženi su iznijeli svoje obrane.

Na raspravama 10. i 11. srpnja 1997. godine stranke u postupku, zamjenik županijskog državnog odvjetnika Stjepan Borovečki koji je zastupao optužnicu, ja kao punomoćnik oštećene obitelji A. M. Popovića, branitelji optuženika Predrag Jošanović i Đino Lanča iz Pule te Slobodan Budak iz Zagreba, kao i optuženici Siniša Stracaboško i Šime Medanić, iznijeli smo završne riječi.

U završnoj riječi zamjenik državnog odvjetnika je izjavio da smatra da je dokazano da su optuženici počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret i predložio je da im sud izrekne maksimalnu kaznu propisanu u kaznenom zakonu za kazneno djelo ubojstva iz koristoljublja. Branitelji optuženika smatrali su da nije dokazano da bi njihovi branjenici počinili kaznena djela za koja su optuženi. Posebno su inzistirali na tome da je prilikom prvog ispitivanja pred istražnim sucem prvooptuženi Stracaboško priznao izvršenje kaznenog djela i teretio drugooptuženog Medanića na poticanje pod prisilom od strane policije koja ga je zlostavljala. Kao punomoćnik oštećene obitelji Popović, ja sam podržao završnu riječ zamjenika županijskog državnog odvjetnika Borovečkog.

U svojoj opširnoj završnoj riječi, između ostalog sam istaknuo (citirati ću dio onog što je zapisano u zapisniku sa glavne rasprave održane 10.srpnja 1997.godine) :

"Prema obrani najsporniji dokaz u ovom krivičnom postupku jeste obrana koju je iznio Siniša Stracaboško 17. travnja 1996. godine pred istražnim sucem, kada je priznao izvršenje krivičnog djela. Dva su temeljna prigovora vezana za ovaj dokaz: da nije pravno upozoren i da je taj iskaz dao prinudom, odnosno zbog zlostavljanja. Napominjem da je tog istog dana on u dva navrata upozoren na svoja zakonska prava pa se i pozvao na pravo izabranog branitelja te je potom i dao svoj iskaz upravo u prisutnosti svog branitelja. Sam iskaz Siniše Stracaboška je vrlo okolnostan, iznijet je na pribran, detaljan i iznimno precizan način.

U tom iskazu on na izuzetno precizan i uvjerljiv način opisuje svoje djelovanje, kao i suradnju i druženje sa Šimom Medanićem, a posebno okolnosno ukazuje na nagovaranje i poticanje da ubije Antona Marčela Popovića, a koje je na njega vršio drugooptuženik. Nažalost, u tom nagovaranju i poticanju je i uspio. Želim naglasiti da je već i u tom iskazu Stracaboško naveo da su ga prethodnog dana policajci tukli prilikom privođenja u Pulu, ali da unatoč tome ono što je rekao istražnom sucu je sve istina…

Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su problemi u odnosima između A. M. Popovića i Šime Medanića počeli u razdoblju pretvorbe poduzeća Anita iz Vrsara. Proizlazi da je upravo tada došlo do razilaženja Šime Medanića i pokojnog Popovića, kao i možda nekih drugih ljudi oko pretvorbe, stjecanja vlasništva ili dijela vlasništva nad poduzećem Anita. Pokojni A. M. Popović otklonio je bilo kakvu ponudu u tom pravcu. No, potom dolazi do njegovog smjenjivanja s mjesta predsjednika ogranka HDZ-a po Šimi Medaniću. Pritom mu Šime Medanić prijeti smjenjivanjem sa mjesta direktora Anite milom ili silom. Naglašavam da je Šime Medanić bio u velikim novčanim nevoljama, što je utvrđeno provedenim dokazima.

Kad je Šime Medanić vidio da A. M. Popovića ne može smijeniti s mjesta direktora Anite, te da mu predstavlja zapreku u ostvarivanju njegovih planova, on pribjegava Stracabošku i nagovara ga i potiče da ubije A. M. Popovića. Prema tome, motiv kod Šime Medanića je politička i gospodarska moć koju je htio steći u brzom lišavanju Antona Marčela Popovića…

Želim istaknuti da smo tijekom rasprave bili svjedoci čestih pozivanja branitelja optuženika na vladavinu prava, na međunarodne deklaracije o ljudskim pravima. No želim naglasiti da je jedno sveto temeljno pravo - pravo na život, zajamčeno i Ustavom, imao A. M. Popović, a koje mu je oduzeto. On je ubijen na gnjusan i podmukao način na pragu svog doma. Posebno želim ukazati i naglasiti da je pokojni Anton Marčelo Popović osoba koja je bila skromna, ugledna i časna, koja je svoj život posvetila obitelji, ali isto tako i radu na dobrobit Anite iz Vrsara.

Radi se o osobi koja je bila i ministar u Vladi, koja je svojim radom doprinijela ugledu ove države. Ubojstvo A. M. Popovića šokantno je odjeknulo u cijeloj Hrvatskoj, a posebice na ovim prostorima, izazivajući zgražanje i strah…

Gospodo suci, kada budete odlučivali o ovom slučaju, molim Vas da imate u vidu da će optuženici, bez obzira na kaznu koju im izreknete, biti pušteni na slobodu i moći će se vratiti i viđati svoju djecu, obitelji, rodbinu. Djeca A. M. Popovića, njegova supruga, njegov unuk i snaha, njegova majka, brat i sestra, nikada više neće vidjeti svog sina, oca, djeda, supruga, brata…"

Dana 15. srpnja 1997. godine sudsko vijeće Županijskog suda u Puli donijelo je presudu kojom je prvooptuženika Sinišu Stracaboška i drugooptuženika Šimu Medanića proglasio krivim da su iz koristoljublja lišili života, ubili Antona Marčela Popovića na način opisan u optužnici, tj. da je Stracaboško na poticaj Medanića dana 27. ožujka 1996. godine ubio Antona Marčela Popovića. Obojica optuženika osuđena su na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Protiv navedene presude žalilo se Županijsko državno odvjetništvo koje je smatralo da je obojici optuženika trebalo izreći kaznu od 20 godina, maksimalnu za ubojstvo iz koristoljublja. Kao punomoćnik oštećenika nisam mogao uložiti žalbu protiv presude jer je to učinio državni odvjetnik, ali sam i ja u završnoj riječi predložio izricanje maksimalne kazne obojici optuženika. Branitelji optuženika su također uložili žalbe.

Vrhovni sud je presudom od 9. prosinca 1998. godine djelomično prihvatio samo žalbu optuženog Šime Medanića na način da ga je za počinjeno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, odnosno smanjio mu je kaznu za tri godine. Žalbe državnog odvjetnika i prvookrivljenog Stracaboška Vrhovni sud je odbio kao neosnovane. I tada i danas smatram da nije bilo osnove da se prihvati žalba optuženog Šime Medanića, već da je Vrhovni sud trebao uvažiti žalbu županijskog državnog odvjetnika Pula i obojici optuženika povisiti kaznu zatvora na 20 godina.

Vezano za ovo beskrupulozno naručeno ubojstvo A. M. Popovića ukazao bih posebno na dvije okolnosti. Jedna je zapisnik o prvom ispitivanju optuženog Stracaboška od 17.04.1996. godine tj. obrana Stracaboška s tog ispitivanja koja je imala odlučujuću ulogu u utvrđivanju ključnih činjenica odnosno dokaza. Istražni sudac županijskog suda u Puli Živko Krivić koji je uzimao obranu Siniše Stracaboška inzistirao je da ispitivanju bude prisutan i branitelj optuženika, u protivnom bi se ponovila priča iz slučaja za ubojstvo obitelji Zec.

Zapravo, kad ne bi bio prisutan branitelj, zapisnik o ispitivanju Stracaboška bio bi nevaljan i bio bi izuzet iz spisa, te bi vjerojatno uslijedilo puštanje obojice optuženika iz pritvora i oslobađanje od optužbe, obustava postupka ili slično. U slučaju ubojstva obitelji Zec, ubojice, koje su priznale i detaljno opisale mučko ubojstvo bračnog para i njihove malodobne kćerke Aleksandre, nisu nikada odgovarale zbog propusta istražnog suca i državnog odvjetnika. U slučaju ubojstva A. M. Popovića to se nije dogodilo.

Na drugu bitnu okolnost, zapravo motiv ubojstva kod drugooptuženog Šime Medanića, ja sam naglasio u svojoj završnoj riječi. To je stjecanje političke i gospodarske moći na način da u pretvorbi i privatizaciji preuzme vlasništvo (ili suvlasništvo) nad poduzećem Anita i nad Hrvatskom demokratskom zajednicom u Vrsaru, a Anton Marčelo Popović mu je stajao na putu u postizanju ta dva cilja. Očito nije imao odvažnosti da sam ubije A. M. Popovića, niti se za tako nešto usudio pitati nekog sumještana, pa se obratio Stracabošku i njega nagovorio da izvrši ubojstvo za 15.000 DEM koje mu nije platio. Sve skupa odvratno, grozno.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini