Generalno, kada je u pitanju budućnost, hrvatski su znanstvenici pesimistični. Svoje distopijske vizije temelje na kritici čovjeka, u smislu toga što je učinio prirodi koju je potpuno uništio da bi sebi olakšao, što uopće ne razumije kontekst, da je njegov život nemoguć bez prirode. Tu odvojenost čovjeka od prirode znanstvenici vide kao razlog zbog čega se ni u budućnosti ništa neće promijeniti. Što se tiče cjepiva kao potencijalnog biološkog oružja, nemaju baš puno povjerenja u pravilan razvoj znanosti. Ne nadaju se puno od znanosti, ali se nadaju od društva, od društvenih posljedica ove krize kao što su povećana solidarnost, koncentracija na drugačije društvene vrijednosti, smirenje života, drugačiji odnos prema tehnologijama, manje onečišćenja i slično. To bi moglo pridonijeti da društvo krene u boljem smjeru.

Doba društvenih kriza

Pokazalo je to istraživanje "Otpornost hrvatskog društva uslijed Covid-19 pandemije", koje je trajalo dvije godine, a o kojem je na posljednjem ovogodišnjem, ovog puta online predavanju u sklopu Zelene knjižnice, projekta Društva bibliotekara Istre i Sveučilišne knjižnice u Puli, govorila izv.prof.dr.sc. Marija Brajdić Vuković, sociologinja znanosti i tehnologije s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. S kolegicom Adrijanom Šuljuk te Jelenom Puđuk s Instituta Ivo Pilar bavila se pitanjem na koji su način znanost i znanstvenici doživjeli različite aspekte pandemije, je li u društvu poljuljano povjerenje u znanost, kakvu nam budućnost predviđaju znanstvenici. Intervjuirale su 12 znanstvenika koji se bave korona-krizom, ali i klimatskom krizom, onom koja nejednako pogađa svijet. Među njima bili su oceanograf, agronom, biologinja, prehrambena tehnologinja, meteorolog, dvojica molekularnih biologa, dvojica epidemiologa, virologinja i javnozdravstveni liječnik. Pokazalo se da se znanstvenici oslanjaju uglavnom na način na koji njihova disciplina pristupa ovim temama, a prevladavale su distopijske vizije, uz tu i tamo koji razrađen scenarij.

- Dosadašnja uloga znanosti u društvu uvelike je pridonijela uništenju okoliša i klimatskim promjenama, ne nužno namjerno, ali jasno je da bez razvoja tehnologije i znanosti ne bismo uspjeli ovako uništiti prirodu i tako se brzo razvijati. Zato nas je zanimalo mogu li se nakon ove krize, zbog prijeđenog puta, znanosti mijenjati, mogu li pridonijeti da društvo ne uništava toliko prirodu, da postane otpornije na društvene promjene i zoonotske krize. A zašto je istraživanje budućnosti važno? Čovjek je biće budućnosti, više nego sadašnjosti. I znanstvenici rade da bi poboljšali budućnost. Prije su proroci i vještice bili ti koji su proricali budućnost, danas se time bave znanstveni modeli i modeliranje koje nam pokušava s dostupnim podacima iz sadašnjosti dati viziju onoga što će se zbivati u budućnosti, pojasnila je Brajdić Vuković.

U te znanstvene modele pitanje je što će se staviti, to određuje polazište istraživača, a znanost tu ima zanimljivu i na neki način političnu ulogu, pogotovo u društvenim krizama, čega su klimatski znanstvenici i dosad bili svjesni.

- Društvene znanosti, kada razmišljaju o budućnosti, društvo izučavaju kroz tri pristupa, individualni, strukturalni i model kompleksnih sistema. Osoban pristup društvu kreće od toga da pojedinac i njegovo trenutno djelovanje i ciljevi utječu na to na koji će se način njegova budućnost razvijati. Strukturalni model proučava kako različite silnice koje se u društvu međusobno preklapaju i djeluju, utječu na pojedinačne sudbine i društvo u cjelini. Model kompleksnih sistema polazi od toga da različite silnice u društvu na kompleksan način pridonose tome što će se dogoditi u budućnosti. Potonji sinkretizam je jedan od najprihvaćenijih pristupa razmišljanju o budućnosti, da se samo izučavanjem raznih međudjelovanja može razumjeti što će se zbivati. Postoje neke društvene prakse koje drže stvari na okupu i ako se te prakse mijenjaju, mijenja se cijeli sistem, ističe znanstvenica.

A društvene prakse su, primjerice, načini odlaska u dućan što učimo od djetinjstva, u koji dućan ići, kako uzeti košaricu, kako u nju stavljati stvari, ići na blagajnu i slično. Puno kompliciranija društvena praksa je odlazak u vrtić, sudjelovanje u nekim aktivnostima, a tijekom pandemije te su se prakse mijenjale, recimo predavanja su održavana online. Kada se događaju društvene krize, društvene prakse mijenjaju odnose u društvu a onda i budućnost društva. I u znanosti su se pojavile nove društvene prakse, gomila radova koja je izazvala povjerenje i nepovjerenje i unutar same znanstvene zajednice.

- Krize su kontekst propitivanja kredibiliteta i legitimnosti znanosti, to smo vidjeli i za korona-krize. Tijekom pandemije kada je znanost trebala reagirati brzo, različite discipline su nudile različite mjere, pa smo imali raspravu među javnozdravstvenim i kliničkim epidemiolozima. U Britaniji, recimo, dominirali su klinički epidemiolozi pa se tamo dugo nisu uvodile nikakve mjere, zato što oni temelje svoje stavove na malim kliničkim studijama koje pomno ispituju što se dogodi kada se uvedu neke mjere, a za to nije bilo vremena. A javnozdravstveni epidemiolozi su bili za modeliranje i ubacivanje mjera u dosadašnje modele iz svih područja znanosti i da se temeljem toga reagira. Oni su smatrali da je trenutak krize kao da imate pacijenta koji je pao u nesvijest i ne zna se što mu je, pružite mu hitnu medicinsku pomoć, a onda se tek u bolnici dozna što mu je zapravo bilo. Te dvije sukobljene reakcije izazivaju u javnosti nepovjerenje prema znanosti, iz nerazumijevanja da u znanosti postoje različita plemena koja razmišljaju na različite načine i svoje znanje donose iz različitih perspektiva, kaže Brajdić Vuković.

Tako smo, ističe dalje, tijekom pandemije uveli tzv. utješne znanosti, "comfort science", tipa, perite svi jako dobro ruke, pa su svi prali i ruke i namirnice, kvake… To je bila nekakva utješna znanost koja je pomagala ljudima da se nose s krizom.

Sociologija očekivanja

- Postoji nešto što zovemo sociologijom očekivanja, predviđanja, a to se odnosi na upravljanje tehnologijama i znanošću, zapravo koja su očekivanja od njih. To je ono što EU pokušava velike europske ciljeve kao što je smanjenje društvenih nejednakosti uvesti u prostor znanosti. Pa bi onda tehnologije i znanosti trebale imati i velike društvene ciljeve. Čovjek, pa tako i znanstvenici, djeluju na temelju očekivanja što će s time što rade biti u budućnosti. Da bismo znanost mogli razvijati na način da pomogne društvu, moramo imati ideju kako to postići, ističe sociologinja.

Različiti znanstvenici imaju različite sustave vrijednosti, različite discipline imaju svoja jedinstvena polazišta, način na koji gledaju na svijet i način na koji razgovaraju o društvu. Zato je interdisciplinarnost dosta teška, upravo zato što se radi o različitim kulturama i različitim pogledima na svijet.

- Oni koji su se više baviti klimatskim znanostima puno su verziraniji u predviđanjima budućnosti, o spajanju tehničkog i socijalnog. Oni su puno više interdisciplinarni, razmišljaju i o pitanjima društvenih nejednakosti i nepravde, što kod drugih prirodnih znanosti nije toliko prisutno. Klimatski znanstvenici razmišljaju iz perspektive antropocena, da je naša budućnost jako opterećena našom prošlošću, dubokim vremenom iza nas. Naše trenutno djelovanje je bitno, ali to je samo jedna od kockica, mi nosimo ukupni teret prošlog vremena sa sobom i on će jako dugo opterećivati našu budućnost. To je primjer s CO2 koji je trajno pohranjen, ne može se više ništa napraviti s već potrošenim, ističe sociologinja.

Znanstvenici s kojima su razgovarali, kaže, postavljaju zanimljiva pitanja: tko zastupa prirodu, biljne i životinjske vrste, tko govori u njihovo ime, tko će ih zastupati u budućnosti. Oni nemaju pravo glasa. Zanimljivo je i čega nije bilo u tim razgovorima, a očekivalo se od znanstvenika.

- Nema tehno-optimizma. Ima ih koji misle da će se cjepiva brže razvijati, ali među znanstvenicima postoji velika skepsa. Razmišljaju, kada se desila ova korona-kriza, koja je bila i velika gospodarska kriza, kako se odjednom našlo užasno puno novca da se na brzinu razviju cjepiva. Inače, kažu, ne možeš doći do novca za razvoj cjepiva protiv ebole i mnogih drugih oboljenja, ali sad odjednom je bilo novca za sve. Neki iz toga vuku mali optimizam, da će se možda sada više novca naći za rješavanje drugih društvenih kriza, recimo klimatskih promjena, ali većina misli da se to neće ponoviti, stvar je u interesima kojima je to pogonjeno, kaže Brajdić Vuković.

Klima i zoonoze

Nema, ističe, apsolutnog povjerenja u pozitivan smjer znanosti i budućnost izgrađenu na znanstvenim dosezima. Znanstvenici daju šanse ublažavanju klimatskih promjena, ali su jako pesimistični što se tiče otpornosti na zoonozu. Zoonoze su bolesti koje prelaze sa životinja na ljude zbog toga što im se uništava okoliš. Šišmišima, koji najčešće šire zoonoze, uništavamo staništa, oni dolaze u doticaj s farmama i domaće životinje se zaraze, one su inkubator i prenose te životinjske viruse na ljude, pojasnila je sociologinja.

U raspravi nakon predavanja Ivan Kraljević, voditelj Sveučilišne knjižnice u Puli i programa Zelena knjižnica, naveo je podatke Svjetske zdravstvene organizacije - oko 75 posto novih bolesti koje su pogodile ljude u zadnjih desetak godina uzrokovano je patogenim organizmima koji potječu od životinja ili od proizvoda životinjskog podrijetla. Velik broj tih bolesti imaju potencijal za širenje na različite načine i na velike udaljenosti te vrlo lako mogu postati globalni problem.

To što je neki znanstvenik pesimističan ili optimističan, pojasnila je Brajdić Vuković, nije društvena presuda, ne znači da će djelovati ili ne djelovati u budućnosti. To je samo dijagnoza kako znanstvenici razmišljaju.

- Izrazito je važno, što smo detektirali, da je ova korona-kriza pridonijela osjećaju za društvenu stvarnost i ulogu znanosti u društvu, u društvenim praksama, kao i u osjećaju za društvene nejednakosti i potrebu društvene solidarnosti. Kriza je pridonijela društvenoj kritici i refleksiji, ali koja je više na razini kritike čovjeka i čovjekovog djelovanja na prirodu, negoli društvenog uređenja. Pitanja otpornosti prebacuju fokus na društvo, pojedinca, vrijednosti, izmiještaju se iz znanosti, ističe sociologinja, uz zaključak da, iako smo sada pesimistični, budućnost treba temeljiti na nadi, tipa, probat ćemo djelovati na najbolji mogući način u danim okolnostima i nadati se da će biti bolje.

Povezane vijesti

• ZATVORITI ŠKVEROVE, Brodogradnja nije nacionalni interes jer nacija od toga nema koristi
• Milana Vuković Runjić na otvaranju predstavlja knjigu "Proklete Hrvatice"
• Izmjene GUP-a ne idu totalno u turizam. GRAD NE ISKLJUČUJE INDUSTRIJU