Ne pitaj!

Novinarima bi bilo najbolje da ništa ne pitaju. Ne zato što bi mogli prenijeti građanima što se i kako u njihovo ime radi, nego da ne bi zatekli sugovornika. Oni se prenu na rezak zvuk mobitela koji očito dugo nije zazvonio. Nisu ih nazivali godinama i sad se netko sjetio postavljati pitanja. Kad novinar nazove, to je kao da inspekcija kuca na vrata. Nisam valjda nešto skrivio, zacijelo se pita čovjek s druge strane slušalice. Pa onda kaže da pošaljete pitanja. Da mu ne bi slučajno izletjelo nešto što ne bi smio reći. I za najbanalniju rečenicu potrebna je potvrda više instance.

Vjerojatno su jednako ostali zatečeni u jednom pulskom mjesnom odboru kada smo ih pokušali upitati što su učinili u prethodnom četverogodišnjem mandatu. Dotadašnja predsjednica kaže da više nije predsjednica i da zato više ne može odgovarati na pitanja. Pa ni za ono što je učinjeno u vrijeme njenog predsjednikovanja. Tajnik ide korak dalje: on ne može davati izjave jer mu je poslodavac zabranio. I onda šaljemo mejl na službenu adresu mjesnog odbora. Stiže odgovor bez potpisa. Ne zna se tko ga je pisao, je li to Janko ili Marko. Jer mjesni odbor smo svi mi. Amorfna masa.

Prije nekoliko godina jednako je bila zatečena ravnateljica jedne mjesne škole u okolici Pule. Četvrt stoljeća je na školskom tronu, nitko je nikad nije upitao za zasluge, i onda novinarčić priupita hoće li se ponovno kandidirati za mjesto ravnatelja. Pitanje k'o pitanje, nit je zgodno, nit nezgodno. Prolazno, zaboravljivo, za razliku od vječnog mjesta ravnatelja.