Matea Ikić odlučila je staviti točku na svoju tursku sportsku avanturu. Tijekom četiri godine provedene u Turskoj branila je boje tri kluba, a uz zgode i nezgode s odbojkaških terena, period koji je iza nje ostat će joj zasigurno u sjećanju i po događajima koji su se zbivali van dvorane, od pandemije izazvane koronavirusom koja je započela 2020. godine, do razornog potresa koji je 6. veljače ove godine pogodio državu na razmeđu Europe i Azije. Njegov epicentar bio je u Gaziantepu, a Ikić je branila boje kluba iz tog grada, no igrom slučaja nije ga osjetila na vlastitoj koži.

Srećom izbjegla potres

- Turska je smještena na trusnom području i nije to bio jedini potres koji sam tamo osjetila. Na jednom gostovanju blizu Ankare su nam se usred noći počeli tresti kreveti u hotelskoj sobi, dok sam u Aksarayju jednom prilikom od straha izletjela iz stana, ali nikad nije bilo kao ovaj put, nije dvojila pulska odbojkašica Matea Ikić. - Gostovale smo taj vikend u Istanbulu kod Bešiktaša i ta nam se utakmica poklopila s najgorim vremenom kojeg sam doživjela u Turskoj. Snijega je bilo kao u priči, odgođen nam je bio let te smo se umjesto u nedjelju trebale vratiti u ponedjeljak, a onda mi je oko četiri i pol ujutro zazvonio mobitel i prvo što sam onako snena uspjela razabrati, bilo je kako se netko dere da je Gaziantep pogodio snažan potres.

Misli su joj odmah »pobjegle« na Luku Piljana, njenog dečka kojeg je potres zatekao u Gaziantepu.

- Srećom, zgrada nam je bila protupotresna, a usto se nalazila u južnom dijelu grada, dok je epicentar bio na sjeverozapadu. Nastavilo se tresti i nakon tog prvog potresa u 4.17 sati, a onda je uslijedio još jedan snažan u 13.30 sati koji je čak odnio i više žrtava, jer su se ljudi polako počeli vraćati kućama, naglasila je Ikić. - Luka je autom pokušao izići iz grada, ali to mu je uspjelo tek u srijedu kad je krenuo prema Ankari, gdje smo se napokon opet našli. Donio mi je najosnovnije stvari i dva dana poslije nastavio za Pulu, dok sam ja s ekipom krenula prema Bodrumu, gdje smo provele narednih šest tjedana i dočekale kraj regularnog dijela prvenstva, jer su u našoj dvorani bili smješteni ljudi koji su ostali bez domova. Potom smo se vratile u Gaziantep koji je, u odnosu na neke druge gradove, dobro prošao i situacija se relativno brzo normalizirala.

Odlazak iz Turske ne povezuje s potresom, već s činjenicom da s klubom nisu uspjele ostvariti zacrtani cilj, a to je bio ulazak u najviši rang. Karijeru će nastaviti u redovima CSM Bukurešta, koji će joj biti drugi rumunjski klub u dosadašnjoj karijeri.

- Dočekat će me turski trener, mladi stručnjak koji je svojevremeno bio pomoćnik Guidettiju u Vakifbanku, a i samostalno je ostvarivao dobre rezultate. Poznajem jednu domaću igračicu s kojom sam svojevremeno igrala za Targoviste, a bit će u ekipi i dvije Brazilke te Amerikanka na poziciji tehničarke. S pripremama krećemo 7. kolovoza, a cilj koji je postavljen pred ekipu je plasman među četiri najbolja kluba u Rumunjskoj, otkrila nam je Ikić. - Premda sam već stekla neku rutinu i lakše mi se prilagoditi na nove ljude i novi grad, određeno uzbuđenje kod promjene sredine uvijek postoji, ali vjerujem da ću za 20-ak dana ući u željeni ritam. Dečko će mi se pridružiti u listopadu i sigurno će biti zadovoljan činjenicom da je do Bukurešta »samo« 14 sati, što je ništa spram četiri dana koliko se znao voziti do Gaziantepa.

Bez dodatnih treninga

Ikić je redove Pule napustila 2006. godine i otad odbojkaški kruh zarađuje izvan Hrvatske. Promijenila je pritom osam država, a CSM Bukurešt bit će joj 18. klub u karijeri. Kako stvari trenutačno stoje, i posljednji.

- Kad se ova sezona završi, bit će mi to 18. koju sam provela izvan Hrvatske i mislim da je došlo vrijeme da zaključim priču, jer sve mi je teže osam-devet mjeseci izbivati od kuće. To je najteži dio u svemu ovome, jer ako nekad tijekom prvenstva dobijemo slobodno, nikad to nije više od četiri-pet dana, a kad si daleko ne stigneš ni »skočiti« do doma, istaknula je 34-godišnja Ikić. - Ja volim odbojku, ali vani se ne vrti sve oko igre. Uz stres koji donose utakmice, puno je tu pritiska na i oko terena koji mi nekad znaju malo ubiti volju za igranjem, sve mi je teže pronaći motivaciju i vrijeme je da se okrenem nekim drugim stvarima. Eventualno mogu otići još negdje odigrati dva-tri mjeseca, ali nemam namjeru odraditi još jednu cijelu sezonu i ne znam što se može dogoditi da promijenim mišljenje.

Za zaključenje svoje igračke karijere, Ikić priželjkuje sezonu odrađenu u mirnom okruženju uz dobrog trenera.

- S posljednjim trenerom sam bila poprilično razočarana i nadam se da mi se to neće ponoviti, već da ćemo lijepo raditi te da se neću trebati opterećivati nekim bespotrebnim stvarima. Želim biti mirne glave i bez potrebe da se borim sama sa sobom, fokusirana isključivo na teren, a ne da moram tražiti dodatne treninge jer smatram kako premalo radimo. Nadam se da će nas trener posložiti kako treba i da ćemo igrati dobro, zaključila je Ikić.

Povezane vijesti

• Prvakinje Mađarske prevelik zalogaj Porečankama
• Kup Hrvatske: Porečanke opravdale ulogu favorita
• Kup Hrvatske: Rovinjkama pobjeda i zlatni set