Autorski projekt Lane Barić i Sanje Milardović »Visibaba« ovoga je tjedna doživio svoju premijeru u zagrebačkom teatru &TD. Visibaba je, stoji u najavi, usamljena žena u četrdesetima koja u trenutku čekanja pregleda kod doktora, bojeći se najgoreg ishoda, na osebujan i komičan način prolazi kroz razne situacije koje su je u životu obilježile i koje ona povezuje s potencijalnom bolešću svojeg tijela.

Kreativna sloboda

Komad izvodi Lana Barić, scenografiju potpisuje Andrea Lipej, glazbu Matej Merlić, majstorica svjetla je Dina Marijanović, oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić, montažer videopriloga David Gašo, a dramaturginja je Nikolina Rafaj, jedno od najperspektivnijih novih lica naše kazališne scene s kojom smo, ovom prigodom, porazgovarali o najnovijoj dramskoj produkciji teatra u Savskoj 25.

Je li složenije stvarati tekst s dvije kolegice od onoga kada samostalno razvijate dramski predložak, pitamo je.

»Kad uhvatim prostor za autorefleksiju, bilo to usred noći kad me uhvati nesanica, kad se svjesno izoliram i krenem raditi svojevrsnu reviziju nekog kreativnog procesa ili, evo, odgovarajući na pitanja za intervju, iznova se podsjećam koliko je za higijenu (mog) procesa pisanja važno neprestano ga izazivati, otvarati ga drugim perspektivama, mijenjati mu kontekst i uvjete u kojem nastaje. Donekle je ustaljeno mišljenje kako je pisanje veoma samotnjački proces, i on to dakako može biti, ali jednako tako i ne mora. Pisanje, primjerice, unutar kolektiva te bivanje u koautorstvu u meni budi ono neprepričljivo uzbuđenje, dok zajedno svjedočimo gradnji tog filigranskog prostora međusobnog povjerenja i kreativne slobode. Lanu Barić i Sanju Milardović sam do ovog procesa poznavala samo iz pozicije gledateljice, malo je reći veoma ih cijeneći kao autorice, i neizmjerno sam im zahvalna što su kroz zadnja tri mjeseca neumorno stvarale svijet u malom unutar kojeg smo istraživale, oslobođeno lutale, puno se smijale i guštale u svakoj novoj napisanoj stranici. Da ne kažem replici«, prepričava nam Rafaj dodajući pritom kako je usamljenost – kao jedna od ključnih tema ovog komada, transgeneracijski problem na koji nitko nije apsolutno imun.

Simbolika visibabe

»Baš sam nedavno završila, nadam se samo za prvu fazu, jedan projekt s učenicama iz učeničkog doma i umirovljenicama iz doma za umirovljenike, njih dijeli i više od pola stoljeća, i kroz proces rada na površinu je opet izašla ta suštinska, a opet toliko jednostavna ljudska potreba da pričamo, dijelimo misli, zajedno probavljamo sjećanja i gradimo nova, zajednička. U svijetu koji više no ikad vrvi kojekakvim platformama za susret, za razne oblike komunikacije, javlja se potreba za onom direktnom, neposrednom. Potreba za bivanjem zajedno. Naravno da godine donose drugu vrstu iskustva iz kojeg imamo štošta za učiti, ali neovisno o njima mislim da se neprestano treba podsjećati kako baš svatko ima svoju priču i da svaka zaslužuje biti ispričana.«

Visibaba u sebi nosi puno simbola, ona je nešto svježe, lijepo i novo, a opet, s druge strane, nešto oronulo, staro, rascvalo. Ide li i dramski tekst sličnom analogijom, naše je pitanje.

»Visibaba je jedna od najranijih vjesnica proljeća, zna cvjetati već i krajem siječnja, čak i ispod snijega. Protagonistica drame, koja nosi to ime, jednako je zatrpana brojnim slojevima bjeline koju tek treba ispisati, umrljati svim onim životnim od čega toliko strahuje. No, to ne znači da ispod svih tih slojeva satkanih od usamljenosti koja rezultira svojevrsnom paralizom djelovanja već ne postoji proljeće. Zujavo, šareno, opipljivo, mirisno proljeće. Ono koje nas podsjeća na one neprocjenjive trenutke kad se osjećamo stvarno živima.«

Očekivanja općenito, pa tako i od predstave, nezahvalan su teren, onaj na kojem je najlakše proklizati, ali, tvrdi Rafaj, uvijek se može osvrnuti na nadanja; nadanja da će gledatelji s autorskim timom zaći u taj već spomenuti »svijet u malom« u kojem unutarnja zima i proljeće neodvojivo supostoje. »Mislim kako glavni podsjetnik upravo leži na toj razmeđi, koliko je nekad potrebno samo malo nježnosti, nježne hrabrosti, prema sebi i drugima, da se prekine hibernacija. Privatna i/ili društvena. Možda si malo sebično želim više ovakvih procesa koji tako odlučno, a nenametljivo, dokazuju moć kolektiva, neovisno od koliko ljudi su satkani. Naučila sam mnogo, i na privatnoj i na profesionalnoj razini, i na tome ću se Lani i Sanji još dugo zahvaljivati.«

Budući planovi

Iza naše sugovornice je i nedavno sudjelovanje na europskom projektu »STAGES Forum 2023 – When we all fall asleep at COP28 where do we go?«, koji je premijeru imao u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu unutar kojeg se odvila produkcija Arbajt kolektiva. »Institut za političku ekologiju napravio je prvu fazu analize održivosti institucije, postavljen je ‘restaging’ predstave J. Bela u izvedbi dramaturginje i plesačice Anne Javoran te je u izvedbeni dio Foruma bilo uključeno skoro 20 umjetnika i umjetnica, većinom s nezavisne scene. Nama iz konceptualizacijskog tima bilo je nemoguće odvojiti promišljanje ideje održivosti od pitanja nezavisne scene, kao i nastavnog pitanja dijeljenja resursa. Nadamo se kako je ovo tek početak otvaranja institucije prema tim pitanjima.«

Što se, pak, budućih planova tiče, Rafaj očekuje premijera u KunstTeatru početkom prosinca u suradnji s redateljicom Mateom Bilosnić i TRAS kolektivom; premijera u KNAP-u gdje je dio autorskog kolektiva Bubaš/Dožić. Zatim, prepričava, kreću novi procesi – rezidencijalni program u ZPC-u, nastavak suradnje sa Sanjom Milardović na predstavi u Teatru Exit čija je premijera planirana za ožujak, početak doktorskog studija… »Ne moram ni reći koliko se svemu neizmjerno veselim«, zaključila je naš razgovor Rafaj pozivajući sve čitatelje da dođu na novu &TD-ovsku monodramu »Visibaba«.

Povezane vijesti

• "Vitez željeznog srca" u subotu besplatno u Teatru Naranča
• INK: Geg zasjenio satiru
• PREMIJERA PREDSTAVE KAZALIŠNE DRUŽINE "RASTREPUH" Što se događa u pazinskom domu za starije "Jama"