Sasvim posebna promocija
Tončijev "Pogled iza horizonta": Bratski hommage Dejana Pavlinovića na 31. Sa(n)jmu knjige
(Foto: Osobna arhiva)
Vrlo će emotivno biti drugog dana 31. Sa(n)jam knjige u Istri, kada će biti predstavljena knjiga Tončija Pavlinovića, koji je preminuo prije skoro godinu dana "Pogled iza horizonta" (Tondak, StudioLab) uz djelo njegovog brata Dejana "Linije života" (Tondak) i njegove neobjavljene pjesme. Uz Dejana Pavlinovića govorit će i Paola Orlić, Edi Cukerić i Andrea Matošević. O svemu tome razgovarali smo s Dejanom Pavlinovićem.
Emotivno
Ove godine Sa(n)jam knjige u Istri bit će posebno emotivan za Vas, predstavljate Vaše nove pjesme posvećene Vašem bratu, kao i njegovu foto-putopisnu monografiju.
- Da, točno. Bit će to, vjerujem, emotivan bratski susret usred Sajma. Kao obitelj smo vrlo zahvalni Magdaleni Vodopiji i Sajmu na pozivu i mogućnosti da se monografija predstavi. Iako, iskreno, na početku sam malo oklijevao ne želeći stvoriti neki pretjerani hype, što ne bi bilo u Tončijevom stilu, ali su Tončijeve kćerke Anika i Noa presudile. Sad mi je ipak jako drago da će Tonči dobiti svoj prostor na pozornici Sajma. Tonči je to zavrijedio, ne samo svojim životnim djelom i postojanjem, nego i zbog lijepih fotografija i osebujnih putopisnih tekstova, koji su zaista zaslužili da budu ukoričeni i predstavljeni široj publici. Osim Tončijeve monografije "Pogled iza horizonta", na Sajmu će biti predstavljena i moja zadnja zbirka haiku poezije "Linije života", koja je objavljena lani, a bit će tu i nove pjesme vezane za mog brata, tako da će to biti jedno bratsko predstavljanje dviju knjiga.
"Pogled iza horizonta" je sasvim posebna knjiga. Vaš brat je bio nevjerojatna osoba, pustolovna duha, fotograf, putnik, glazbenik. Opišite ga ukratko.
- A što reći o Tončiju. Najbolje je pitati sve one koji su ga poznavali i susretali se s njim, svatko bi imao svoju priču, vjerojatno sa sličnim zaključcima. Znam ga od rođenja. Ukratko, bio je vrckav i zvrk znatiželjnog i hrabrog duha, a opet istovremeno miran i staložen. Volio je ljude, a ljudi su voljeli njega. I uvijek je bio tu za svih, osobito za obitelj i svoje dvije cure. Bili smo dobra i složna braća, ne sjećam se da smo se ikad ozbiljno posvađali. Cijeli život smo dijelili puno toga i živjeli jedan uz drugoga pod istim krovom i bili jedan drugome potpora. Tonči je bio svestran - od sviranja i bavljenja glazbom, britkog igranja nogometa do palete raznovrsnih poslova čime se uspješno bavio, pa na kraju i do ovog posljednjeg razdoblja putovanja motociklom raznim kulturološkim i geografskim prostranstvima. Imao je dar za trenutak i kadriranje tako da je fotografijama dokumentirao svoja putovanja i susrete te ih je uz zanimljive tekstualne komentare objavljivao na društvenim mrežama, čime je privukao pažnju široke publike.
Kako je tekao rad na ovoj knjizi i kako je koncipirana?
- U Galeriji Makina nedavno je bilo izloženo tridesetak Tončijevih fotografija uz skraćene verzije njegovih tekstova. U monografiji je zastupljen širi izbor sa 74 fotografije njegova putopisnog opusa s jedanaest destinacija (Iran, Maroko, Tunis, Armenija, Gruzija, Rumunjska, Bugarska, Italija, Turska, Vijetnam i Island) koje je od 2018. do 2023. uglavnom istraživao motorom. "Pogled iza horizonta" je putopisna fotomonografija jer su pored fotografija vrlo važni njegovi tekstualni zapisi s tih putovanja, koji su u monografiji objavljeni u integralnoj verziji uz minimalne lektorske intervencije, tako da se između redaka može očitati Tončijev duh, karakter, smisao za humor i drugo što je činilo njegovu osobnost. Imao sam težak zadatak kopati po Tončijevim arhivama, od njegovih fotoaparata, laptopa, mobitela, maila do raznih cloud spremišta, tražeći originale fotografija i bilo kakve tekstove. To je bilo vrlo emotivno i na trenutke teško jer sam morao kopati po njegovoj intimi, otvarajući opet friške rane. Tončijeve tekstove sam uglavnom kompilirao iz njegovih Facebook objava, a naišao sam i na privatne zapise o putovanjima motorom. Sve fotografije i svi tekstovi su kod svake destinacije kronološki poredani, tako da od početka do kraja doista imamo narativni slijed i prirodan tijek putovanja kakav je i Tonči doživio. Nakon fotoputopisnog dijela slijedi duži Tončijev tekst i njegova razmišljanja o putovanjima motorom. Pred kraj smo u knjigu prenijeli tri njegova razgovora o svojim putovanjima koji su objavljeni na portalu Istra24. Knjigu otvara i zatvara po jedan moj haiku posvećen bratu.
Nakon izložbe, koncerta i knjige, zaključena je svojevrsna trilogija hommagea Tončiju.
- Negdje na proljeće smo počeli razmišljati i razgovarati o koncertu u čast i sjećanje na Tončija, i to bendova koji su obilježili njegov život - matični bend Dogma, The Chweger, u kojem smo i bratski zajedno svirali, te njegov prvi bend iz mlađih dana Antidrot. Pred ljeto smo se počeli okupljati i krenuli to realizirati. I to je tada bio jedini hommage događaj kojeg smo htjeli ostvariti. U međuvremenu je naš prijatelj Goran Pavljašević predložio da bi se mogla napraviti izložba njegovih fotografija, i tako je krenula priča s izložbom. Hassan Abdelghani iz Galerije Makina je oduševljeno ponudio svoj prostor uz Paolu Orlić i Igora Zirojevića koji su kurirali i osmislili koncept izložbe. Nije to bilo slučajno, jer su se Tonči, Hassan, Paola i Igor već dugo poznavali i družili bilo kroz Hassanovu školicu fotografije koju je i Tonči pohađao, ili preko Igorove suradnje s Dogmom. Tijekom pripreme izložbe su Paola i Ziro predložili da bi bila šteta ne prikazati i ostale Tončijeve fotografije uz njegove putopisne tekstove, pa se tako rodila ideja o monografiji.
Ukratko, jedno je spontano vodilo drugome da bi ciklus na kraju završio knjigom. Htio bih u ime obitelji zahvaliti svim dragim ljudima koji su pomogli ostvariti sve spomenuto. Sve su to Tončijevi bliski prijatelji ili ljudi s kojima je Tonči surađivao, susretao i družio se, počevši od svih članova Dogme, The Chwegera i Antidrota koji su se svi ponovno okupili za ovu priliku i koji su kreirali prekrasnu večer punu emocija na koncertu za Tončija u prepunom Kotaču, uz naravno veliku potporu Đure i njegove ekipe iz kluba te Marka Račana koji je snimao koncert. Veliko hvala Hassanu Abdelghaniju i Giordanu Chellichu na domaćinstvu i pomoći u postavljanju izložbe u Makini, koja je bila izuzetno posjećena, ne samo prilikom otvorenja nego i danima poslije. I na kraju, neizmjerno smo zahvalni Paoli Orlić i Igoru Zirojeviću koji su se nesebično dali u osmišljavanje i kreiranje izložbe i monografije s toliko profesionalnog i kreativnog žara. Kao što smo kao obitelj nakon Tončijeve smrti doživjeli nevjerojatnu podršku, bliskost i ljubav mnogih, tako su i svi ovi ljudi pokazali i dokazali da postoji dobrota i ljubav prema bližnjem, kao i ljubav prema ''njihovom'' Tončiju s kojim ih je vezao život.
Predstavit ćete i Vašu vrlo emotivnu zbirku "Linije života", posvećenu Vašim pokojnim roditeljima, a uz to, i nove, neobjavljene pjesme posvećene bratu.
- Moja treća zbirka (druga samostalna) haiku poezije "Linije života" izašla je prošle godine u izdanju Tondaka. Zbirka je trojezična (hrvatski, engleski, japanski), a imao sam čast surađivati s iznimnim ljudima u stvaranju same knjige. Predgovor je napisala vrsna hrvatska haiku pjesnikinja Nina Kovačić, dok su svojim kratkim osvrtima doprinijeli ugledni kanadski pjesnik Michael Dudley te japanska pjesnikinja Ikuyo Yoshimura, koja je prevela pjesme na japanski. Sanela Pliško bila je suurednica, Matko Plovanić je majstorski grafički oblikovao knjigu uz sjajne korice i naslovnicu, dok je Thierry Dubois ilustrirao početak svakog od četiri poglavlja.
U zbirci su pjesme koje su nastale u razdoblju onih osam godina nakon prve zbirke, a kako je jednim dijelom to bilo razdoblje bolesti, tjelesnog propadanja, pa na kraju smrti majke i oca, tako ima i pjesama vezanih za to iskustvo prolaznosti, nestajanja i odlaska dragih ljudi. Iako, sam koncept zbirke je cikličan gdje nakon kraja opet slijedi novi početak. Četiri poglavlja knjige asociraju na životna razdoblja čovjeka od rođenja do smrti, dok unutar poglavlja pjesme cirkuliraju prema izmjeni godišnjih doba. Pjesme posvećene roditeljima napisane su u drugom fontu i na neki način predstavljaju peto poglavlje. Možda zvuči kao da je knjiga mračna, ali nije. Naprotiv, rekao bih da je vrlo životna, a meni i vrlo intimna. Jako sam zadovoljan i ponosan kako je na kraju sve ispalo - od izbora pjesama, koncepta, dizajna i suradnika, pa do recenzija kritičara i komentara kolega haiku pjesnika diljem svijeta te reakcija čitatelja. Na predstavljanju ću čitati i nove pjesme tematski vezane za brata, još ih nikome nisam pokazao niti pročitao, a nisu baš lagane.
Strašno nedostaje
Pisanje je tu imalo i terapeutsku funkciju?
- Svakako. Mislim da bi mi bilo puno teže sve proživljavati samo iznutra, morao sam te misli i osjećaje negdje izbaciti. Bio je to ventil i pražnjenje gdje sam kroz pisanu riječ tražio i našao nekakvu utjehu. Ujedno je proces pisanja haikua bio poput pisanja dnevnika. Bilježio sam stvari kakve jesu i kako sam ih tada vidio, a u pjesmama bi se sve pomiješalo s mojim unutarnjim emotivnim previranjima. Tako je bilo s roditeljima. Nažalost, isto je i sada nakon bratove nagle smrti. I tu sam puno bilježio i pisao, i još uvijek pišem, neke pjesme mi nije lako opet pročitati, ali to je tako. Uskoro će biti godinu dana otkad nas je napustio. Strašno nedostaje.
Osim što ste jedan od najpoznatijih haiku autora u Istri, uvelike promičete i taj žanr, kako među mladima, tako i među odraslima.
- U Istri trenutno postoji mala, ali aktivna haiku zajednica. U Puli se susrećemo uz kavu na Verudi, to budu Đermano Vitasović, Sanela Pliško i Nina Kovačić koja redovito dolazi u rodnu Pulu, a ponekad i Goran Gatalica iz Zagreba ljeti. S ostalima se znam sresti na haiku susretima ili se pak pratimo i čitamo preko časopisa ili drugih izdanja. Uglavnom, svi se znamo i pomažemo si. Što se tiče poučavanja, držao sam radionice osnovcima, studentima s pulske Japanologije, ali i odraslima. Kako radim u školi, nekako je logičnoi pokušati prenijeti bar dio svoje strasti na mlađe, pa redovito sa svakom generacijom odradim dva-tri školska sata haiku radionicu. Gimnazijski Haiku klub postoji više godina, a na kraju izdajemo godišnji zbornik radova. Veseli me sve to. Lijepo je dijeliti nešto što voliš i do čega ti je stalo, a kad reagiraju na to, zadovoljstvo je još veće.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
