Sa(n)jam knjige u Istri
Talijanska autorica Claudia Durastanti otkriva kako je jedan prizor iz djetinjstva presudio njezinom pisanju
(Snimio Lorenzo Poli, Press)
Talijanska književnica Claudia Durastanti predstavit će na 31. Sa(n)jmu knjiga u Istri svoj roman "Missitalia" u uorak, 2. prosinca, što je bio i povod za razgovor s njom. Uz autoricu o knjizi govoriti Andrea Matošević.
Rođeni ste u Americi, a zatim ste živjeli u Basilicati. Koliko je ta promjena utjecala na Vaš način postojanja i razmišljanja?
– Preokrenula je moje shvaćanje o tome što je periferija, a što je središte: putovati između New Yorka i ruralne provincije Basilicate izložilo me sasvim suprotnim načinima života i zato sam na početku svoje spisateljske karijere radnju svojih priča smještala isključivo u kontekstu Sjedinjenih Američkih Država, jer sam bila uvjerena da se samo ondje može pronaći epska, romantična, zanimljiva dimenzija. Trebalo mi je vremena da ponovno otkrijem Basilicatu kao književni prostor, novu granicu. "Missitalia" je rezultat tog ponovnog otkrivanja. No, odrastanje između ta dva toliko specifična i različita svijeta dalo mi je neusporedivu osnovu: veliku pozornost prema prostoru i svjetlu, prema krajoliku kao liku.
Umjetnički rizik
Vaši roditelji, iako oboje gluhonijemi, nisu koristili znakovni jezik u komunikaciji, a oboje su bili umjetnici. U tom smislu bili ste bliski umjetnosti već od malena – je li sve to uvelike utjecalo na Vaš put kao spisateljice?
- Među najznačajnijim prizorima iz djetinjstva smatram onaj u kojem sam vidjela majku kako danima radi na prekrasnoj, šarenoj slici, da bi je zatim u potpunosti premazala crnom bojom. Njezina sloboda da žrtvuje i "uništi" nešto lijepo činilo mi se rizikom u koji mnogi umjetnici stvarno upadaju, dok smatram da je pisanje pomalo suprotno od svega toga. Kao da je to struganje crnila pokušaj da se shvati što se krije ispod toga. Bez pridavanja pažnje vizualnim umjetnostima, glazbi, arhitekturi i filmu moje bi pisanje bilo beskrajno siromašnije.
Kako je započela Vaša spisateljska karijera?
- Iako zvuči kao klišej, počela sam pisati jako rano; s osam godina već sam imala nekoliko kratkih priča – praksu koju sam nastavila paralelno s pisanjem dnevnika (mislim da pripadam onoj skupini spisateljica koje su to postale upravo kroz formu dnevnika). Prvi cjeloviti, neobjavljeni roman napisala sam sa 16 godina; zvao se "Grace". Povremeno ga ponovno pročitam i ostanem zapanjena energijom tih stranica; bila je to prava, rekla bih glad za književnom imaginacijom, za izmišljanjem likova i priča, htjela sam kao neku potvrdu da se čuje moj glas, što sam kasnije, možda i malo s vremenom izgubila u odnosu na snagu samih početaka. Za mene je to istinski početak, deklaracija namjere. No do objavljivanja je došlo deset godina poslije, kad sam imala dvadeset i šest, zahvaljujući susretu s drugim piscem, Fabiom Stassijem, koji je slao moj rukopis izdavačima.
Iako vaš posljednji roman nosi naslov "Missitalia", ne radi se o poznatom natječaju ljepote koji je pokrenuo Enzo Mirigliani, već o nekim pričama u različitim prostorno-vremenskim razdobljima; ipak, čini se da postoji mnogo sličnosti među likovima i njihovim sudbinama?
- Oduvijek me fascinirala ideja da ženski lik podvrgnem stresu vremena i prostora – ovdje idemo čak i na Mjesec – kako bih shvatila što ostaje stalno u njezinu karakteru. Na neki su način Amalia Spada, Ada i A ista žena – slovo A njihova je matrica, majka – u tri različite epohe ili kao da su ih napisale tri različite autorice. Bilo mi je stoga vrlo važno suočiti se s različitim žanrovima – vesternom, špijunskim romanom, kao i sa znanstvenom fantastikom – s drugačijim ritmom, baš kako bih stvorila učinak sličnosti, sugestije i odjeka koji nije vezan uz obiteljsku sagu, te odnose s pretkinjama ili suvremene romane koji se gotovo uvijek kreću unutar okvira krvnih veza i obitelji.
U ovoj knjizi zanimljiva je i uporaba ženskih imena, od kojih su neka karakteristična za talijansku književnost?
- Hvala Vam na pitanju! Odabir imena za vlastite likove uvijek je delikatan čin; moraju ga dobro "nositi". Kao i naslovi nekih mojih knjiga, "La straniera" i "Missitalia", često ime dođe prije radnje ili lika: odmah sam znala da će se ta razbojnica zvati Amalia Spada, i možete zamisliti moj strah kad sam, proučavajući izvore, našla grob s tim imenom u malom mjestu, u Episcopiji. Predvidjela sam je, iako pripada povijesti devetnaestog stoljeća. Ada je pak otvorena i nimalo sramežljiva posveta romanima Cesarea Pavesea i Natalie Ginzburg, onom svijetu između i nakon ratova u kojem i sama Ada živi. A me pak podsjeća na Itala Calvina, na njegove česte skraćenice imena u inicijale.
Radili ste kao urednička konzultantica za Torinski sajam knjiga i suosnovali Festival talijanske književnosti u Londonu?
- To su dva iskustva koja su za mene završila, ali u kojima sam sudjelovala s velikom predanošću. Prilično sam usmjerena na timski i zajednički rad, ali mora postojati snažna kulturna i politička potreba – kao što je Brexit bio u slučaju festivala u Londonu. Istovremeno vjerujem u smjenu timova: mora postojati obnova, za dobrobit vitalnosti manifestacija, ali i vlastite. To je tendencija koju možda prenosim i na svoje likove, osobito na ženske: čim se nešto učvrsti u obliku nalik moći, simboličkoj ili drugačijoj – one odlaze.
Poseban odnos
Osim što pišete, bavite se i prevođenjem. Pomaže li vam taj književni put, odnosno rad na tuđim knjigama i tekstovima?
- Apsolutno da. Prevođenje me učinilo nepredvidljivijom, otvorenijom, znatiželjnijom i velikodušnijom spisateljicom. Nikada ne razmišljam o svome radu izvan odnosa s drugima, a prevođenje je sasvim poseban odnos: intiman, ali ne posjedujete ništa.
Može li se danas živjeti samo od pisanja knjiga, bez drugih poslova?
- Ne. Mnogo se toga promijenilo otkako sam debitirala, ali budući da radim od svoje dvadesete godine, moram priznati da nikada nisam mislila da ću živjeti od romana. Zbog toga se osjećam slobodnom predlagati priče s sporijim ritmom, ili slojevitije. To mi omogućuje da zadržim određenu neovisnost. Problem je, naravno, što bi svi drugi poslovi koje znamo raditi trebali biti dobro plaćeni, eto.
Claudia Durastanti, spisateljica i prevoditeljica, rođena je 1984. godine u Brooklynu. Nakon studija kulturne antropologije u Rimu, upisuje magistarski studij novinarstva. Njezin književni prvijenac "Un giorno verrò a lanciare sassi alla tua finestra" ("Jednog ću dana doći bacati kamenje u tvoj prozor", 2010.) osvojio je nagrade Premio Mondello Giovani i Premio Castiglioncello Opera Prima. Slijede romani "A Chloe, per le ragioni sbagliate" ("Za Chloe, iz pogrešnih razloga", 2013.) i "Cleopatra va in prigione" ("Kleopatra ide u zatvor", 2016.). Njezin roman "La straniera" ("Strankinja", 2019.) nominiran je za nagradu Strega i preveden u 25 zemalja. Roman "Missitalia" osvojio je nagradu Premio Mondello i trenutačno se prevodi na više jezika. Kustosica je feminističke biblioteke La Tartaruga. Radovi su joj objavljivani u časopisima The Paris Review, Apartamento, Los Angeles Review of Books i drugima. Šaroliki je spektar njezina kulturno-umjetničkog interesa.
Nedavno je u Klubu-knjižari Giardini 2 održan književni kružok gdje je bilo govore upravo o ovome djelu koje će biti predstavljeno na Sajmu u utorak, 2. prosinca u 19 sati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
