U prostorijama Gradske knjižnice Umag predstavljena je knjiga Tamare Jadrejčić "Kako prožvakati dan". Uz samu autoricu, razgovoru su prisustvovali urednica Gordana Farkaš Sfeci, te kao moderator i Neven Ušumović, ravnatelj knjižnice. Spisateljicu je životni put iz rodnih Buja nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odveo u Italiju gdje je radila kao novinarka Rai-a u Milanu i Rimu, od kuda je s obitelji preselila u New York gdje i danas živi.

Gift knjiga

- "Kako prožvakati dan" afirmacija je života koja upravo kroz kuhinju i hranu govori o tim selidbama, kulturološkim i prehrambenim razlikama. U knjizi imamo koncept od autobiografskih do putopisnih elemenata vezanih uz hranu i recepte prikazane kroz kratke priče, istaknuo je na početku razgovora Ušumović, nakon čega je mikrofon predao urednici knjige Gordani Farkaš Sfeci iz nakladničke kuće OceanMore.

- Tamarin tekst nas je osvojio na prvu, to je tipična "gift" knjiga koju doslovno svakome možete pokloniti na dar bez obzira na spol i generaciju. Knjiga je proizišla iz autoričina svakodnevna života i svatko od nas bi mogao napisati sličnu knjigu, ali pitanje je da li bi onda ona bila tako fino iznijansirana, rekla je Farkaš Sfeci navevši primjer iz knjige gdje Jadrejčić opisuje svoje natjecanje u izboru za najbolju pitu u New Yorku.

Nakon što je konstatirao da autorica već duže vrijeme objavljuje tekstove o hrani na internet portalima, Ušumović ju je pitao kako je došla na ideju da ukoričiti te materijale i u ovakom konceptu napiše odličnu knjigu?

- Pisanjem o hrani sam se počela baviti slučajno. Jedne veljače u New Yorku smo bili u Kineskoj četvrti gdje je ta njihova hrana ostavila snažan dojam na mene tako da sam došavši kući napisala tri kartice teksta o mirisima, bojama i onom što sam jela. Drugi dan sam to poslala portalu Coolinarika, nakon čega su me kontaktirali i tražili suradnju i tako je sve počelo. S vremenom sam se uz kuhanje zaljubila i u pisanje o hrani, jer kroz hranu možeš govoriti o putovanjima, tradiciji, sjećanjima i svojim korijenima što me je kao "gastarbeitera" jako privlačilo u stranoj zemlji, rekla je Jadrejčić.

Nakon nekoliko pročitanih odlomaka iz knjige spisateljica je ponovo predala mikrofon moderatoru Ušumoviću koji je istaknuo da se u knjizi osjeti koliko je bitna ta domaća kuhinja, koja joj nedostaje u inozemstvu.

- Svatko od nas je označen kuhinjom sa kojom je odrastao. Svi smo mi obilježeni nekakvim tetama, susjedama koje pamtimo kroz hranu i emociju te rane dobi kad se znalo okupiti kod nekoga u stanu oko stola punog hrane. Sasvim normalna pojava je bilo razmjenjivanje kolača i ostale hrane među stanarima neke zgrade. Nažalost toga danas više nema, pomalo sjetno ispričala je autorica.

Budućnost hrane

S obzirom na mnogobrojna svjetska putovanja kakva su iskustva sa hranom na različitim stranama svijeta? - bilo je sljedeće pitanje.

- Na svim tim putovanjima osim same hrane zanimala me i priprema iste. Zanimalo me recimo kako koriste ruke, kako koriste vatru, kako uopće pristupaju hrani. Nisam od onih koji su izbirljivi, ali nisam ni od onih koji će pojesti baš sve. Bilo je situacija kad sam preskočila neku degustaciju, ali treba poštovati svačiju tradiciju i običaje, odgovorila je Tamara Jadrejčić.

Na to je Ušumović istaknuo da kako knjiga ide kraju dolazimo i do tema gdje je upitna budućnost hrane, i da se gubi taj socijalni osjećaj važnosti same kuhinje.

- U New Yorku, recimo, u zgradi nećete osjetiti miris kuhane hrane, jer tamo nitko ne kuha. Ipak je Amerika zemlja doseljenika koji su sa sobom donijeli i tradiciju kuhanja, ali valjda se pod utjecajem velikih korporacija sve to izgubilo tako da sada samo u liftu možete osjetiti mirise jela poput pizze ili hamburgera, na to je kazala autorica.

Banalni užici

Došao sam do podatka da se u blizini New Jerseya nalaze postrojenja koja se bave proizvodnjom umjetnih okusa koji se prilagođavaju nepcu potrošača kad je u pitanju industrijska hrana. Koja su vaša iskustva s tim s obzirom da živite tamo i vjerojatno ste to istraživali, bilo je posljednje pitanje upućeno gošći.

- Da, postoje ljudi istančanog nepca koje zovu tragači okusa i koji rade na kemijskim sastojcima koji imitiraju okuse prave hrane. Okus jagode tako se na primjer može dobiti iz cikorije maslačka. Imala sam priliku pomirisati te umjetne okuse i to je strašno kako uspješno se dobije aroma prave hrane. Moramo osvijestiti našu djecu da budu sumnjičava prema takvoj hrani i da preispituju ono što jedu, kazala je Jadrejčić, a za kraj je pročitala završni dio knjige u kojem je jedan inženjer izmislio prašak kao zamjenu za hranu koji je bio jeftin i pristupačan svima, ali bez okusa i mirisa.

- Ako hrana služi samo za održavanje životnih funkcija, hoćemo li u budućnosti voditi ljubav samo zbog potomstva, baviti se sportom samo radi zdravlja, čitati samo radi informiranja? A, užitak? Što je sa banalnim fizičkim užitkom?, završila je citatom iz knjige koji poziva na razmišljanje.

Povezane vijesti

• Tamara Jadrejčić predstavlja "Kako prožvakati dan"