Siječanj je, kako se to voli reći u sportskim krugovima, »posvećen« hrvatskom rukometu, a sutra, u to ime, u 18 sati u dvorani Gradske knjižnice i čitaonice Pula održat će se prva promocija nedavno izdane knjige Sanjina Španovića »Uvijek ćemo imati Portugal - od ponora do svjetskog trona«.

Priča o repki

Knjiga je priča o hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji; bavi se putem naših rukometaša od zadnjeg mjesta u Europi 2002. godine preko šokantnog poraza od Argentine na početku prvenstva, zaostatka u poluvremenu u idućoj utakmici protiv Saudijske Arabije do magičnog niza od osam pobjeda i osvajanja naslova prvaka svijeta pobjedom u finalu protiv Njemačke na prvenstvu koje se odigralo u Portugalu, 2003. godine.

(Foto: Privatna arhiva)

Kroz razgovore s tadašnjim reprezentativcima i trenerima nekadašnji novinar Sanjin Španović ispričao je tu dramatičnu priču, za koju je kazao: »ovakav scenarij kakav se tada događao u Portugalu ne bi se usudili napisati ni u Hollywoodu. Da su Amerikanci u bilo kojem sportu imali takav put od ponora do svjetskog trona odavno bi o tome snimili nekoliko blockbustera, Netflix bi imao cijelu dokumentarnu seriju, a bogme napravili i nekoliko znanstvenih radova. Kroz razgovore s 20 igrača i trenera iz te generacije pokušao sam ispričati kako je to sve izgledalo i otkriti brojne nepoznate stvari s tog nevjerojatnog pohoda koji je potom potvrđen zlatnom olimpijskom medaljom u Ateni. Nakon toga nastao je kult hrvatskog rukometa tijekom siječnja koji traje i dan danas.« Reprezentativci su tada zaludili cijelu državu toliko da ih je samo na Trgu bana Jelačića dočekalo 100.000 ljudi, a potom i u svim rodnim mjestima zajedno još najmanje toliko.

Ovo je druga knjiga Sanjina Španovića; prvijenac »Zeko - biografija Velimira Zajeca« (Studio Moderna, 2022.) štivo je o nekadašnjoj Dinamovoj legendi. U svjetlu tih dvaju knjiga te uoči prvog predstavljanja knjige o svjetskom zlatu u Puli, razgovaramo s autorom.

Bili ste novinarom - izvještavali iz stranih zemalja o ratovima: ipak, napisali ste dvije knjige o sportu - otkud taj interes, i jeste li razmišljali napisati knjigu druge tematike?

- Tako se poklopilo da su prve dvije knjige koje sam napisao o sportu. Baš poklopilo, nisam ja to planirao, jednostavno sam odlučio prvo pisati knjigu o Velimiru Zajecu, a onda i o rukometnom zlatu. Volim sport, ali i svu tu psihologiju sporta. Sigurno je da ću pisati i dalje, imam neke ideje za iduće naslove, vidjet ćemo kojih ću se još tematika primiti. Siguran sam jedino da me zanima samo publicistika, mislim da nisam materijal za napisati neki roman od fikcije.

Sportski uspjesi

Što vas je nagnalo da nakon biografije velikog Velimira Zajeca ponovno napišete knjigu o hrvatskom sportskom uspjehu?

- Rukometna priča o zlatu u Portugalu je baš holivudska priča i kada sam ju nakon samo struganja po površini shvatio, jednostavno sam znao da ju treba ispričati do posljednjeg detalja. Na kraju i ova knjiga, i ona o Zajecu su romani o stvarnim događajima, ja sam samo vodič kroz priču, klonim se subjektivnosti, pokušavam objektivno, s puno ritma koji će natjerati čitatelja da čita u dahu, ispričati priču s puno detalja. Vjerujem da sam i ovaj puta uspio. Na kraju krajeva, ja sam ušao tim zlatnim igračima u intimu, istresao sam u razgovorima sa svakim od njih njihove duboke emocije, poglede s odmakom od dva desetljeća, natjerao ih da se prisjete onoga što su već potisnuli nastavljajući sa svojim životima. Na tome im, kao i Zajecu kojem sam napravio isto, moram biti zahvalan. Na kraju, oni su mi najbolja reklama u idućim projektima i zato uvijek moram teži savršenstvu u pisanju i istraživanju,

Jeste li i sami bili u Portugalu ili ste Svjetsko prvenstvo pratili putem televizije?

- Imao sam 16 godina, bio sam srednjoškolac koji mislim da nije ni mogao misliti što će proživjeti idućih 20 godina. Gledao sam to prvenstvo na televiziji, sjećam se i tog dočeka, nisu nas htjeli pustiti iz škole koja je bila blizu Trga, pa smo morali samoinicijativno otići i drugi dan imati raspravu s profesorima i razrednikom kojima se to nije svidjelo.

Nakon startnog poraza od Argentine jeste li vjerovali da posljednja reprezentacija s prethodnog Europskog prvenstva može osvojiti zlato u Portugalu?

- Ne znam iskreno što sam uopće mislio, znam samo da sam gledao i tu utakmicu, ali kao klinac tada nisi toliko duboko u tematici prvenstva, uspjeha.

Kakva je bila reakcija Lina Červara, Ivana Balića, Petra Metličića i ostalih igrača kada ste im rekli da namjeravate pisati knjigu o njihovom uspjehu?

- Oni su nevjerojatna generacija, bili su tada hodajuće zvijezde nakon tog zlata, ali i onog olimpijskog u Ateni. No, ipak uvijek su svi sportovi u sjeni nogometa i zato mi je još draže da sam obradio ovu nevjerojatnu priču. Njima je svima bilo iznenađenje, ali pozitivno. Čuješ u glasu da im je drago da će ostati takav trag. Na kraju su to ispali stvarno ugodni razgovori sa svakim od njih, svaki je razgovor otkrio neke sitne detalje, neke drugačije poglede i stvorili su, kako kaže Nikša Kaleb, triler sa sretnim završetkom.

Skrivanje talenata

Je li Červar rekao kako je izvukao na vidjelo taj talent kojega su oni mladi igrači dotad skrivali u sebi?

- Psihologijom. On je baš pravi manipulator, ali u pozitivnom smislu. Baš je bilo izazovno s njim proći sve teme oko tog Portugala, nadmudrivati se u razgovoru. Červar je osebujan lik i zaista je bilo zanimljivo s više kutova promatrati njegov utjecaj na igrače, na stvaranje stručnog stožera. Nisam ulazio u godine poslije i što se događalo, isključivo sam istraživao 2003. godinu i priču koja je svima bila naoko poznata, ali zapravo baš nepoznata.

(Foto: Privatna arhiva)

Jesu li igrači rekli što su tada mislili o relativno anonimnom treneru koji im je postao izbornik i koliko su vjerovali u njega?

- Bio im je enigma, avangarda u fizičkoj pripremi, detaljist u taktici, a poseban u motivacijskom segmentu. Baš je zanimljivo to bilo pričati s njima i o Červaru, ali i ostalim trenerima, Irfanu Smajlagiću i Mirku Bašiću.

Koji su detalji s tog prvenstva u Portugalu izborniku Červaru i igračima ostali najviše u sjećanju?

- Svakome nešto drugo je ostalo ključno, svakome je neki detalj važan i to je učinilo knjigu baš sadržajnom i nadam se da će se čitateljima svidjeti taj način kako je obrađen ovaj uspjeh.

Svečani doček

Što su mislili u poluvremenu utakmice 2. kola sa Saudijskom Arabijom dok su gubili, a nakon što su u 1. kolu već bili poraženi od Argentine?

- Osjećali su sram jer su rasplakali veliku osobu koja je inače mirnog karaktera. To je baš poniženje sportašu kad tvoj idol je van sebe zbog tebe. Na kraju, eto, to poluvrijeme je očito bilo ključno, jer nakon toga je krenula serija pobjeda koja ih je dovela doslovno na svjetski tron s doslovnog ponora.

Jesu li u razgovorima otkrili u kojem su trenutku shvatili da mogu ići do zlata?

- Jesu, ali iznenadit će čitatelje ta njihova razmišljanja i samopouzdanje koje su postepeno dobivali.

Kako su, na koncu, svi akteri vaše knjige doživjeli svečani doček u Zagrebu gdje se okupilo više od 100 tisuća ljudi?

- Stvari treba staviti u kontekst vremena. Oni su tada nepoznati sportaši; doček je imala na Trgu samo Janica Kostelić koja je najveća sportašica Hrvatske svih vremena. Nema tada interneta, nema tada takvog protoka informacija. I onda ta djeca rata, ta banda nepoznatih igrača napuni Trg i postaju idoli novim generacijama. A oni su u tim danima u ekstazi, van sebe i ne shvaćaju što se događa, a sve je veliko iznenađenje. Zaista je cijela ta priča ne samo sportski, već i društveni i sociološki fenomen.

Jesu li oni ponosni na današnji hrvatski rukomet, odnosno ono što su ostavili iza sebe?

- Trebaju biti. Jer njihovu ostavštinu gledamo svakog siječnja. Nakon njihovog zlata je stvoren kult rukometne reprezentacije, uspostavljeno redovno financiranje saveza kroz sponzorske ugovore. Nakon njihovog zlata tvrtke koje drže do sebe u siječnju imaju rukometaše u svojim reklamama. Nakon njihovog zlata se TV kuće tuku za TV prava prijenosa. Do tada su oni sami morali prati dresove na ruke, živjeti na tuni i kukuruzu. Zato kažem da je to širi fenomen, i zato je bilo zanimljivo raditi ovu knjigu koja je puno toga razotkrila.

Sanjin Španović

Rođen je 1986. godine u Zagrebu. Novinarsku karijeru koja je trajala preko 15 godina započeo je u Jutarnjem listu i gradio je od gradske rubrike do naslovnih stranica. Izvještavao je o vodećim pričama iz Hrvatske i svijeta, ali i s ratnih područja — Afganistana, Irana, Sirije i Iraka. Za Večernji list izvještavao je iz Libanona i Libije te Južne Amerike, a objavljivao je tekstove i u engleskom Timesu i The Sunu. Vrhunac novinarskog rada doživio je kao voditelj i urednik emisije Veto na Jabuci TV i kasnije na N1.

Danas se u vlastitom poduzeću bavi savjetovanjima brojnih klijenata i analitičkim poslovima.

Dinamovac je od malih nogu.

Povezane vijesti

• Knjiga Petre Heisinger "Ja sam Petra, nećete me slomiti"
• Ljubavna priča Nore Barnacle i Jamesa Joycea: Konačno se i njezin glas čuje
• Perica, kišni čovjek: Priča o dječaku koji je 36 godina ostao stanovnik psihijatrijske bolnice s brojem, sve dok se za nj nije zainteresirao Hajrudin Merdanović, umirovljeni kriminalist i novinar