Svestrana Lucija Barišić izašla je u subotu navečer na Malu scenu Istarskog narodnog kazališta s predstavom »Final act« odnosno »Posljednji čin«. Ova mlada kazalištarka potpisana je kao autorica projekta, autorica dramskog predloška, redateljica ili koreografkinja ili dirigentica. Tako piše, no očito je da je ovo njena predstava, njena priča a privremeno i njen prostor iz kojeg priča o jednoj vječitoj temi - smrti.

Ljubav izvlači iz ponora

Barišić kreće podsjećanjem na osnovnu školu koja joj nije ostala u lijepom sjećanju i u kojoj je prvi put čula za riječ i značenje pojma sprovod, koji je pak, koje li ironije, doznala od učitelja kojem se upravo sprovod učinio kao odlična ideja za maškare. Glumicu prate Luka Žužić za klavirom i kontrabasist Tomi Novak. To korištenje žive glazbene podloge ima svog smisla jer služi za podsjećanje na neke trenutke iz njene prošlosti, pogotovo kada Lucija kasnije zapjeva i pokaže svoj moćan glas, nažalost u prvom dijelu akordi dvojice glazbenika propušteni kroz zvučnike nadglašavaju glumičin monolog pa već tamo iz kojeg petog reda nagore nije bilo lako pratiti njene rečenice, iako se smisao razumio. Kasnije je taj zvuk malo utišan, a i Lucija je uzela mikrofon.

(Snimila Damira Kalajzić)

Od prvog saznavanja o smrti i smrtnosti preko određenih rituala povezanih s ovom temom Lucija piča jednu osobnu priču u čijem je završnom poglavlju, a to kaže odmah na početku, ona izgubila dvoje člana obitelji. Prisjeća se tako mame i tate kojeg je zadnji put zagrlila ne znajući da će to biti zadnji put. Eventualni pad u totalnu depru sprječava njena potraga za ljubavlju koja je izvlači iz ponora, te se ona presvlači u crvenu večernju haljinu i kreće u potragu baš tu, na licu mjesta i u publici pronalazi svoju večernju teatarsku simpatiju, a to je jedan i jedini Carlos koji se, i to treba reći bez ikakvog podsmjehivanja, odlično snašao u komunikaciji s Lucijom iz gledališta.

(Snimila Damira Kalajzić)

Potraga za ljubavlju kontrira, pa čak i pobjeđuje, tjeskobu zbog neminovnog kraja, iako je u Lucijinom slučaju taj kraj, iskreno se nadam, još jako, jako daleko. Kako kaže, »tika taka, ide sat« i zato treba uživati u svakom trenutku. To je najbolji način otpora nečemu što nije moguće izbjeći, ali je ono prije toga moguće prilagoditi. »Final act« nije i posljednji čin. Sve to djeluje i terapeutski, ne samo za publiku nego i za izvođačicu i autoricu koja se uz glumu obučava za dramskog terapeuta.

Ravnodušnost je nemoguća

Neobično, premda ne toliko rijetko, je da se jedna ovako mlada osoba bavi jednom ovakvom temom. Smrt, koliko god da je zastrušujuća za neke je intrigantna jer je nepoznata. Za razliku od priča koje započinju u vedrijem tonu i završavaju depresivno, »Final act« kreće iz tog jednog simboličkog spremišta turobnih sjećanja i završava pozivom za uživanje u životu iako, odnosno baš zato što govori o smrti.

(Snimila Damira Kalajzić)

Nerijetko se upravo korištenjem suprotnosti kontrastira i pojačava određena tema pa je mračne priče ponekada najbolje ispripovijedati kroz humor, kao što je to učinila Lucija Barišić. Za razliku od nekih koji imaju problema s tremom, Barišić u nekim dijelovima odlazi u suprotnom smjeru nesuzdržane, možda malo i pretjerane euforije. Ipak, na njen scenski, pa i izvanscenski šarm je teško ostati ravnodušan, koliko god da se dotiče nekih za nju teških iskustava u kojima se mogu prepoznati i drugi pa je tako i nakon predstave na razgovoru s publikom u žgabucinu pored ulaza u kazalište za kraj dobila jedno »Hvala!«.

(Snimila Damira Kalajzić)

(Snimila Damira Kalajzić)

Povezane vijesti

• "Vitez željeznog srca" u subotu besplatno u Teatru Naranča
• INK: Geg zasjenio satiru
• PREMIJERA PREDSTAVE KAZALIŠNE DRUŽINE "RASTREPUH" Što se događa u pazinskom domu za starije "Jama"