U pulskoj kazališnoj kući izvedena predstava "Java"
Marchig i Japelj - buđenje iz komunikacijskog transa
(Snimio Duško Marušić Čiči)
Silvia Marchig i Darko Japelj nastupili su u subotu navečer u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula kao dio projekta Kik Melone, kao autori i izvođači »Jave«, predstave s dvostrukim značenjem. »Java« odnosi se na glavni grad daleke Indonezije u koji putuju, ali i neki cilj, odredišno mjesto smisla njihovih ne baš smislenih života. U prikazu te priče ritam će im određivati magnetofoni pomoću kojih će učiti riječi odnosno strane jezike, dok scenom dominira ogromni papirnati izrez jedne vrane.
Teatarsko putovanje
Dvoje putnika u predstavi, glumačkoj igri u kojoj se osjećaju odjeci ionescovskog stila, pogotovo kada pokušavaju uspostaviti komunikaciju na različitim jezicima što se pokazuje ne kao nemoguća, već kao totalno besmislena misija. Ta komunikacija, čini se, više ih razdvaja nego što ih spaja jer štogod da rade, na koji god način pokušavaju uspostaviti međusobnu vezu, oni se ne razumiju. U »Malom princu« navedeno je i da je govor uzrok svih nesporazuma, a zanmljivo da je upravo Japelj glumio u predstavi rađenoj po ovom klasiku, i to u produkciji INK-a prije skoro osam godina.
Ipak, Darko i Silvia su tu, na ovom jednosatnom teatarskom putovanju, zajedno, na putu prema Javi i javi, na putu prema Indoneziji kao nekom krajnjem cilju, ali i buđenju iz komunikacijskog transa, tako da kada priča završi sve djeluje kao prva epizoda neke veće priče koja bi se mogla nastaviti. Je li ovo zbilja sretan kraj? »Java« je ipak kao cjelina dobro zaokružena i djeluje zabavno u tom svom apsurdu, a i glumci se zabavljaju te s njima i publika, iako ovo nije komedija, ali jest prilika da se tu i tamo nasmijemo prolaznosti života tako da je tu sve rečeno. Iz nekog razloga koji još moram otkriti, zabavno je gledati dvoje ljudi koji se ne razumiju, a ovako na prvu to je vjerojatno zbog toga što se to nerazumijevanje obija samo njima o glavu, iako to nipošto nije smiješno onima koji se u stvarnosti u ovakvim situacijama nalaze. Naprotiv, takve situacije mogu biti vrlo frustrirajuće.
Individualne priče
Dok je »Java« fokusirana na individualne priče ljudi na margini, u njoj se reflektira i dio kolektivne sadašnjosti, pa nije slučajno da je ruski jedan od jezika koji se koristi u predstavi. Tu su i neke riječi na koje će slučajno naići i naučiti ih poput riječi »holokaust«. U pitanju je jedna obična riječ koja međutim postaje sve samo ne obična kada je stavi u kontekst.
Što takva riječ izaziva kod pojedinog gledatelja ili gledateljice? Također i ta vrana djeluje prijeteće iako zapravo nije, a stavljena je na pozornicu jer vrane vole sakupljati razne stvari i onda ih reciklirati, a na taj način je nekako i nastala ova predstava. Niti ta vrana možda nije vrana nego će nekog podsjetiti na nešto drugo, kao što cijela predstava nudi više mogućnosti interpretacije. Scenografiju inače potpisuje Tetiana Maslyk iz Ukrajine, dok je za glazbu i zvučne pjezaže bio zadužen Sven Pavlović.
Jedino što me malo zbunilo su malo preduge pauze u prvom dijelu koje vjerojatno imaju neki svoj smisao ali pomalo su mi djelovale kao da glumci nisu bili sigurni što moraju učiniti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
