Do Male scene Istarskog narodnog kazališta preksinoć je stigao i procvjetao »Cvit samoće«, autorski projekt Nere Stipičević.

»Cvit samoće« priča je o samoći, ali i ljubavi iz pozicije »loše investiranih emocija« kao što mi je to netko jednom rekao, kroz snažni i čisti glas, stas i šarm Nere Stipičević odnosno Freede Nere Immortelle koju na sceni prati ekipa vrhunskih glazbenika a u režiji Mije Melcher. S njom su na Maloj sceni INK-a nastupili udaraljkaš Borna Šercar, gitarist Vadim Erudaçi, klavirist Tomislav Parmać i čelist Matej Milošev.

Životne priče

- Znam da ćeš misliti da je ovo posveta tebi, ali nije. Ovo je posveta meni, kaže na početku protagonistica ove gorko-slatke, tužno-vesele priče pojašnjavajući da je prvi put u životu napravila nešto za sebe.

Svoju priču predstavlja uglavnom kroz stihove, a čak i kada se drži klasično strukturiranih rečenica one zvuče poetski, nabijene melankolijom i pojačane Nerinim sanjivim stilom govorenja iako povremeno zna, figurativno rečeno, odlučno »lupiti šakom u stol«. Ona u toj propaloj vezi ne želi izigravati žrtvu, ona se mijenja i iz te bitke, iz tog procesa preobrazbe, iz Nere u Besmrtnu Freedu Neru, izaći kao pobjednica, iako neće izbjeći neke ožiljke na duši, no pokazat će da ništa nije zapisano u kamenu.

(Snimila Ines Novković)

Samoća joj u tome pomaže da sagleda samu sebe iz jedne drukčije perspektive dok se na platnu u pozadini pokazuju prizori uzburkanog mora pod oblačnim nebom. Oni koji su prošli ovakve životne priče, dobro će razumjeti ovaj prizor iako bi umjesto valovitog mora jednako efektan bio i vulkan koji erumpira ili požar koji hara, nešto poput unutrašnjeg velikog praska iz kojeg nastaje nešto novo.

Promjena stvara novi oblik i novi sadržaj, njen život je na prekretnici, ona to osjeća. Nera mijenja ime i postaje netko drugi. Svoju crnu haljinu prekriva raskošnom zlatnom haljinom, njen životni i životni izbori doveli su je tu gdje je. Ona mora krenuti dalje i nema smisla pitati se »što bi bilo da je bilo«.

Promjena ima svoju cijenu, ali koliko god da je teška, ona je nužna. Ponekad u životu treba se povući u onu malu skrivenu odaju i biti sam sa svojim mislima, s jekom samog sebe, promisliti i napuniti baterije.

Zapitati se »tko sam ja?«, a odgovor koji Nera nudi pomalo je dvoznačan. Hoćemo li jednom vidjeti nastavak ove priče? Uostalom, u ugodnoj razmjeni mišljenja u intervjuu koji je dala za ovaj list prije predstave kaže da je »Cvit samoće«, kao i njeni ostali autorski projekti, podcast »La fleur de la solitude/Cvit samoće«, dramsko glazbeni recital »Dar« i monodrama »FreeDA« produkti njenog osobnog iskustva.

Kako kaže, »Autorski rad, ako nije naručen, uglavnom je osobna potreba autora da se njegovi unutarnji svjetovi, osjećaji i razmišljanja iznesu pred druge te da se preko njih povežu s okolinom. Svaka vrsta komunikacije pa tako i umjetničke, potreba je čovjeka da ga se razumije, prihvati ili barem uvaži slušajući«. Takva Nera došla je pred publiku.

(Snimila Ines Novković)

Mogao je »Cvit samoće« biti klasična predstava, jedna monodrama, a nije mi ga teško zamisliti niti kao priču s više likova, koliko god to zvučalo čudno, ali ovo je Nerina predstava, o njoj, njena priča koja pred publiku stavlja svu raskoš njenog nevjerojatnog talenta, kao autoricu glazbe i stihova, ali i talenta njenih kolega glazbenika što je publika itekako prepoznala pokazavši to dugim, dugim aplauzom koji je izmamio osmijehe na lica i članovima ansambla.

Ovo je predstava u kojoj Nera pokazuje sebe, otvara svoju intimu, dok svoj ego pušta po strani. U onome što se njoj događa mogu se prepoznati i drugi, možda ne u kompletnoj priči, u svakom od »činova« i songova, ali da u pojedinačnim dijelovima. Nisu svi iskusili vezu, ali su svi iskusili u životu trenutke samoće koja nije uvijek toliko tragična kao što se nekad prikazuje.

Osvajanje publike

Naprotiv, ponekad može biti i vrlo motivirajuća iako se zna pretvoriti u jedno unutrašnje živo blato u koje je lako upasti i teško se iz njega izvući. Ponekad treba pažnju usmjeriti na sebe i uvidjeti, kao što kaže Nera, da su »tvoji koferi teški, ali moji su još teži«. Što li ima u tim koferima da su toliko teški i kako da oni postanu lakši? Dio odgovora se nameće sam od sebe, a to je da se odbaci ono što je suvišno. Nakon toga je sve lakše.

Nera Stipičević zna kako uvući publiku u kulu bjelokosnu svog svijeta, i to čini kroz priču i način koji je priča. Ona je drukčija, ali nije neka dežurna nasrtljiva luđakinja koja će sve odbiti od sebe. Njen svijet jest malo mračan i to doslovce jer su svjetla na pozornici uglavnom prigušena, ali njeno okruženje je prijemčivo, prijatno, prijateljsko unatoč svoj nervozi. Ona zna kako osvojiti publiku pa je to pokazala i preksinoć u Puli.

Koautor glazbe je Vadim Erudaçi, kostime su izradili Eva Karakaš Bedrina i Mia Melcher, svjetlo su dizajnirali Mia Melcher, Anđelko Kos, Jan Luka Jerković, a zvuk Zdravko Tomčišin. Glazbeni producenti su Vadim Erudaçi i Nera Stipičević. Predstava je nastala u koprodukciji ZGK Komedija, Umjetničke organizacija SOBA2/Nere Stipičević i TeatruMa i Petar Cvirna.

Priča o njoj

Mogao je »Cvit samoće« biti klasična predstava, jedna monodrama, a nije mi ga teško zamisliti niti kao priču s više likova, koliko god to zvučalo čudno, ali ovo je Nerina predstava, o njoj, njena priča koja pred publiku stavlja svu raskoš njenog nevjerojatnog talenta, kao autoricu glazbe i stihova, ali i talenta njenih kolega glazbenika što je publika itekako prepoznala pokazavši to dugim, dugim aplauzom koji je izmamio osmijehe na lica i članovima ansambla

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• Ništa od slatke budućnosti