Ako uzmemo u obzir da je Hrvatska relativno mlada država, sa svojim traumama i sporim ekonomskim rastom koji te procese usporava, i ne može se očekivati oblikovano društvo koje će moći procesuirati i tolerirati različite aspekte svoje povijesti. Segment koji je vrlo bitan u toj fazi je struka koja mora pozicionirati navedena nasljeđa u procese akademskog čitanja i postavljanja u povijesni kontekst jer će nam se u suprotnom dešavati konstantna egzotizacija navedenog sadržaja, a to nije dobro

David Maljković, jedan od najznačajnijih predstavnika suvremene hrvatske umjetnosti u svijetu i vjerojatno međunarodno najuspješniji domaći umjetnik svoje generacije predstavlja se istarskoj publici samostalnom izložbom radova "Gallery Separation Guide", koja se otvara sutra (u subotu) u 20 sati u vodnjanskoj Apoteci.

Maljkovićevi radovi dio su kolekcija brojnih svjetskih muzeja, među ostalim MoMA-e u New Yorku, Tate kolekcije u Londonu, Centra Georges Pompidou u Parizu, MUMOK-a u Beču, Museo Reina Sofia u Madridu i Stedelijk muzeja u Amsterdamu.

Rođen 1973. u Rijeci, živi i radi u Zagrebu, a njegove recentnije samostalne izložbe uključuju The Renaissance Society u Chicagu, Palais de Tokyo u Parizu, Kunstmuseum u Sankt Gallenu, BALTIC Centre for Contemporary Art u Gatesheadu, Kunsthalle u Baselu, Van Abbenmuseum u Eindhovenu, Secession u Beču. Izlagao je na 11. Gwangju bijenalu, 56. Venecijanskom bijenalu, 29. Bijenalu u Sao Paolu, 11. i 9. Istanbulskom bijenalu…

Uz citat irskog umjetničkog kritičara, pisca, umjetnika i akademika Briana O'Dohertya ("Nestajanjem okvira, prostor se proširio po zidovima uzrokujući turbulencije u uglovima"), u najavi Maljkovićeve izložbe navodi se da je središnji vizualni element koji se provlači kroz radove, skala boja koja se koristi u tiskarskoj tehnologiji kao pomoćno sredstvo za snimanje reprodukcija - Color Separation Guide i Gray Scale, a koja se uobičajeno nalazi na margini slike. Njezina je prisutnost rubna i labava, dok se na izložbi u Apoteci skala boja osamostaljuje i transformira kao središnje mjesto interesa i zbivanja te postaje ključnim elementom oko kojega se formira ideja izložbenog postava.

- Možete li nam pojasniti koncept izložbe u Apoteci? Koliko ima sličnosti s vašim projektom iz 2010. "Missing Colours"?

- Izložba u Apoteci više se naslanja na prijašnje radove kao što su "New Reproductions" 2013, također neke recentne izložbe u Dvir galeriji u Briselu "In the List of Works" 2019, pa čak i na zadnju online intervenciju za Georg Kargl galeriju u Beču, a pritom mislim na animaciju "Online Problem or How To Reproduce a Gallery". Razlika je u tome što je u prijašnjim radovima ili tim problematiziranjima pojam reprodukcije bio vezan uz određeni sadržaj, u prva dva navedena na arhivu osobnih radova i generalnog pitanja ili odgovornosti što sa svim tim vizualnim materijalom koji ostavljamo iza sebe i na koju se nadovezuje Georg Kargl online intervencija koja problematizira panično otvaranje online djelovanja i virtualnih izložbi te naznačuje kako je naš vizualni bazen već ionako odavno zapunjen i da će nam to djelovanje samo stvoriti dodatno zasićenje. U svim tim radovima tehnički element za snimanje reprodukcija Color Separation Guide i Gray Scale je korišten za podcrtavanje navedenih sadržaja i njihovo problematiziranje. U slučaju izložbe u Apoteci taj tehnički element postaje samostalni vizualni element, odnosno formalni nosioc izložbe i samim činom distorzije i predimezioniranjem funkcionalnog elementa sam čin reproduciranja postaje disfunkcionalan. Tu se sam prostor galerije nameće kao sadržaj i postaje predmetom pokušaja reproduciranja, odnosno postaje reprodukcija.

Forma kroz protok vremena i ideologija

- Često se bavite "pitanjem forme" kroz protok vremena odnosno ideologija ("Also on View" svojedobno u Chicagu ili višegodišnje istraživanje odnosno videotrilogija 'Scene za novo nasljeđe', fokusirana na napušteni socijalistički spomenik i nezavršeni antifašistički memorijalni centar Petrova Gora autora Vojina Bakića). Kakva je sudbina forme lišene bazne ideologije u budućnosti, poput socijalističkih spomenika?

- Prošlogodišnja izložba u The Renaissance Society, Chicago bavi se različitim ideologijama pogleda i pozicionira različita pitanja naspram forme. Naravno, ta je izložba recentnija i ima neka druga ponašanja i problematiziranja u odnosu na "Scene za novo nasljeđe" koje su nastale prije 16 godina. Eto, nakon 16 godina sudbina se nije previše mijenjala i status navedenog spomenika je i dalje isti, ako ne i lošiji.

- Koliko smo kao društvo zreli za realan odnos prema socijalističkom arhitektonskom i spomeničkom nasljeđu i koji segment čini taj odnos realnim?

- Sazrijevanje društava je uvijek spori proces i ako uzmemo u obzir da je Hrvatska relativno mlada država sa svojim traumama i sporim ekonomskim rastom koji te procese usporava, onda se i ne može očekivati neko oblikovano društvo koje će moći procesuirati i tolerirati različite aspekte svoje povijesti. Segment koji je vrlo bitan u toj sporoj fazi je struka koja mora pozicionirati navedena nasljeđa u procese akademskog čitanja i postavljanja u povijesni kontekst jer će nam se u suprotnom dešavati konstantna egzotizacija navedenog sadržaja, a to nije dobro.

- Širokim spektrom medija - fotografijom, slikarstvom, videom, skulpturom i raznim hibridima - razvijate metode uključivanja i preuređivanja vlastitih ranijih djela u nove instalacije. Znate isticati "organizam, a ne izložba" te djela kao činjenice/fakti, a ne kao artefakti. Možete li nam to pojasniti?

- Da, svoje prijašnje radove znam koristiti kao sirovinu u kojima se sam sadržaj i forma reciklira i samim tim procesima odbija se njihovo stabiliziranje u jedan ili konačan oblik. Stvaranje tenzije koja nastaje između postupka izlaganja i promatrača je često vrlo prisutna u mom radu. Ti procesi, kolikogod znali biti unaprijed promišljani, ulaze u svoja ograničene i procesualne pozicije i samim tim ponašanjima elementi prisutni na izložbi postaju svojevrsne činjenice u prostoru koje u svojim fluidnim odnosima gube poziciju artefakta.

Fototapet u njujorškoj MoMA-i

- Izlagali ste u renomiranim galerijama od Moskve do New Yorka te boravili u više rezidencija. Koje su ključne razlike tamošnjih umjetničkih scena i naše hrvatske?

- Svaka scena ima svoje specifičnosti i na neki način sama djelovanja unutar nekog društva čine tu scenu specifičnom i na neki način te posebnosti joj daju kvalitetu. Također, dimenzija neke sredine odnosno njena veličina ne mora nužno nositi i samu kvalitetu i zanimljivost. Propulzivnost i sama dinamika odnosa stvaraju kvalitetu neke scene. Vrlo često ne mora biti i samo ekonomski faktor; nekad neke druge konstelacije pogoduju samoj kvaliteti. Evo, recimo u Prištini zadnjih godina imamo jako dobru mladu i dinamičnu umjetničku scenu... pa možemo uzeti primjer Vilniusa koji zadnjih deset godina kontinuirano stvara dobro radno okruženje. Bitno je da se ne uspoređujemo i da ne preuzimamo obrasce ponašanja nekih drugih sredina i modela koji nam po habitusu i po predispozicijama ne pripadaju jer se onda stvara šum u prostoru i takva ponašanja nas počnu činiti provincijalnima.

- Jednom ste prilikom izjavili: "Suvremena umjetnost nam nikad nije ušla u kulturnu politiku". Zašto je tome tako? Znači li to da u vrhu onih koji odlučuju o kulturi egzistira laička predrasuda o manjoj vrijednosti ili nerazumljivosti suvremene umjetnosti naspram, primjerice, nekritičkog cijenjenja iole vješto kreiranog djela figurativnog slikarstva ili ozbiljne glazbe?

- Ovdje opet ulazimo u procese sazrijevanja jednog društva, a u te procese spada i sam odnos naspram identitetu i na koji način to društvo, a pritom i sama kultura želi pozicionirati samo poimanje identiteta. Što je zemlja mlađa i u ranom procesu sazrijevanja ta su poimanja identiteta simbolična i u tim prevladavanjima simboličkih vrijednosti i nacionalnih reprezenata gubi se odnos prema realnim vrijednostima. Pritom ne moramo navoditi figurativno slikarstvo jer i ono može imati svoju suvremenu poziciju kao i ozbiljna glazba, nego kao primjer nam može poslužiti da ćemo više energije i novca kao društvo potrošiti na vezanju kravate oko pulske Arene nego na nekog suvremenog autora/icu koji ima ozbiljan nastup na nekoj bijenalnoj manifestaciji ili samostalnu izložbu u nekom poznatom muzeju u svijetu.

- Na velikoj izložbi u njujorškoj MoMA-i, 'Toward a Concrete Utopia', posvećenoj arhitekturi Jugoslavije, bili ste zastupljeni fototapetom "Umirovljene forme" (Retired Form). Možete li nam opisati taj rad?

- Taj fototapet je bio izvedenica jednog mog ranijeg kolaža i u dogovoru s kustosom odlučili smo se pokazati taj rad jer su videoradovi te crteži i kolaži iz kolekcije pokazani koju godinu prije na izložbi "Scenes for New Heritage" Contemporary Art from the Collection". Navedeni rad pozicionira neizvedeni Bakićev spomenik u Dolinu sunca, a sama podloga, odnosno slika je preuzeta iz kataloga koji je propagirao američki turizam.

EPK Rijeka? Otkazi većem broju djelatnika dovelo je do potpunog gubitka moralne podloge

Kao uvertira u EPK Rijeka 2020, Maljkovićeva izložba "S kolekcije" u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti otvorena je dan prije svečanog otvorenja, 31. siječnja ove godine, čime je Rijeka trebala započeti svoju veliku godinu kulture. Umjetnički direktor EPK Rijeka 2020. i ravnatelj riječkog MMSU-a Slaven Tolj tada je - prije nego li će koronavirus od sredine ožujka do danas bitno zaustaviti manifestaciju - najavljivao kako će "2020. biti sjajna, ali novo vrijeme riječke kulture počinje 2021."

- Kakvo je sada Vaše mišljenje o EPK Rijeci nakon još uvijek recentnog iskustva s pandemijom koronavirusa, ali i pojedinih ostavki u vodstvu EPK-a, osporavanja i obračuna na društvenim mrežama da se moglo više i neovisno o koroni, kao i kritika nakon što su mediji objavili velike novčane honorare pojedinih autora koncepcije?

- Naravno, kao i uvijek djelovanja nam oblikuju budućnost, a ne očekivanja. Pandemija nas je introvertirala; blokirala i svi planovi i perspektive su nam postali apstraktni, neke banalne izvjesne stvari su nam postale neizvjesne i bili smo dezorijentirani u tom novouspostavljenom realitetu. Naše su aktivnosti izgubile zvuk i naše projekcije nisu više komunicirale s nama. Svi smo bili zatečeni tom situacijom, a mislim da smo još uvijek, bez obzira što su mjere popustile, granice otvorile i što nam sama djelovanja u stvari samo prikrivaju anksioznost. Možemo prozivati EPK da nije adekvatno odgovorio na krizu, iako je pitanje što bi to adekvatno bilo u tom trenutku. Naravno, odlazak na kolektivni godišnji nije bilo možda dobro rješenje kad trebaš promišljati novonastalu situaciju. Bilo je prozivanja na nedostatak online djelovanja, ali ni ono ne smije postati štaka i također mislim da nas online ne može spasiti od svega, pogotovo od oduzetog ljudskog kontakta, ali može napraviti neke male razlike koje mogu biti značajne. Povratak s godišnjeg i otkazi većem broju djelatnika u kulturi je dovelo do potpunog gubitka moralne podloge i s tom pozicijom je dalje teško ući u neke kreativne procese. U same honorare pojedinih autora ne bih ulazio, oni su bili postavljeni i odobreni. Možda je Slaven Tolj u pravu i možda novo vrijeme riječke kulture tek počinje 2021.

To nisu izvantjelesna iskustva, te stvari dolaze iznutra!

- Što biste preporučili mladim, neetabliranim umjetnicima u promoviranju njihovih radova?

- Pragmatičnih preporuka nema kad se radi o oblikovanju jednog pojedinca koji se želi baviti umjetnošću. Ne postoje modeli i obrasci ponašanja koji će garantirati ostvarivost nekog autora, to nisu izvantjelesna iskustva i te stvari dolaze iznutra pa će tako sama energija i skup sposobnosti stvoriti određenu predispoziciju za moguću afirmaciju.

Povezane vijesti

• Tražim se po povijesti i ne pronalazim se nigdje
• OTVARANJE IZLOŽBE "NEBO NAD VODNJANOM": Transgeneracijski dijalog umjetnika s radom Ivana Kožarića
• Otvorenje izložbe "Prostor kao teritorij" u vodnjanskoj Apoteci