Pitanje koje lebdi u zraku je koji je naš gradski kulturni otisak. U kojim se elementima mi sadašnji građani identificiramo s našim gradom Pulom? Postoje li uopće zajednički kulturni korijeni ovoga grada? Koji je moj, naš kulturni identitet građana, stanovnika Pule? U kom kulturnom otisku se prepoznajemo?

Kada se pokuša odgovoriti na takva pitanja nužno se spominju prijelomne godine: 1918., 1943., '45., '47. i 1991. No, da odmah na početku preciziram, da bude potpuno jasno i nedvosmisleno, nije upitno zašto su se te promjene dogodile. Nije mi nikakva namjera upustiti se u političku analizu. Ne radi se o tome, nego o činjenici da su se tih godina dogodile žestoke promjene u demografskom i kulturnom tkivu grada, čije se posljedice još uvijek i te kako osjećaju još uvijek u identitetu i atmosferi ovoga grada.

Šesto koljeno

Podrobnija analiza bi zahvatila više generacija Pule. Ne mogu govoriti u ime onih koji su pripadnici prve ili druge generacije današnjih stanovnika Pule. Bilo bi dobro, lijepo i korisno kada bi se ti sugrađani javili i nastavili ovu priču koju je pokrenuo Andrej Bader svojim viđenjem ove teme. Napisat ću kratko o sebi u kontekstu teme, precizirajući za čitatelje da sam Puležan u šestom koljenu.

Moja malenkost je tijekom života, danas imam 70 godina, živjela, razvijala se, razgovarala, komunicirala, snalazila se u čak četiri paralelna "svijeta". Cijeli moj život uvijek u istom gradu se neprekidno odvijao u paralelnim svjetovima, paralelnim razdobljima, paralelnim državama, paralelnim nazivima. Kao da živim i kao da sam živio svo vrijeme paralelno u dva, tri, četiri virtualna grada. Onome tko to nije probao možda se takav život može učiniti zanimljivim. Meni je dan-danas to teško jer i dalje živim u paralelnim varijantama istoga grada - „isto, a različito!“

Da pojasnim te paralelne Pule, ta četiri superponirana grada u mom životu.

Sjećam se svoga autro-ugarskog nonića koji je u svojoj mladosti radio kao kovač u K. und K. Seearsenal. On je cijelog života koristio isključivo naziv Arsenal za ono što su svi oko mene nazivali Uljanikom. Išao je u Kaiserwald kad su tamo bile fešte, dok su drugi išli u Šijansku šumu. S divljenjem i poštovanjem je spominjao Marine Casino i plaćao je steure, a ja, dječačić, tada nisam razumio niti shvaćao što je to porez.

Majčin je mladenački svijet bila i ostala Pula za vrijeme Italije. Taj njen svijet su naprasno prekinuli rat, pa mučna teška poslijeratna zbivanja i suprugovo zatočeništvo na Golom otoku, s katastrofalnim posljedicama na obiteljski život. Moja sada pokojna mati je naš dom smještala u Ulicu Vicolo Claudio, a ja sam svugdje gdje se tražila adresa pisao da stanujemo u Krčkoj ulici br. 1. Ona je na putu od roditeljske kuće do sestrinog stana hodala po Ulici Ariosto, a ja sam čitao na ploči naziv Ulica Bruna Kosa.

Davala mi je upute da odem kupiti ulaznice za kino Nazionale, a na kartama koje sam nosio doma je pisalo Kino Beograd. Na pitanje, na radnom mjestu, po raznim uredima,:"Vaše ime?“", ona je uvijek odgovarala Giuseppina, ali je na svim dokumentima pisalo Josipa. Za nju je najviše brdo u gradu bilo i ostalo Monte Paradiso, ali smo mi u jednoj fazi našeg života stanovali na Vidikovcu.

Pula i moje muke u vrijeme YU đačkih dana

Pun zaljev i tramvaj

Moglo bi biti da se neće lako razumjeti ovo što slijedi ali vjerujte mi da je sve to istina. Takoreći od rođenja do sazrijevanja, tj. prvih 20-25 godina života, za mene je bilo trajno stanje istovremenog boravka u tri paralelne Pule. Fizički se nisam udaljavao više od kilometar od kuće, a bio sam u istom danu u tri potpuno različita "svijeta": ujutro u školi u YU Puli, poslijepodne u razgovoru sa svojim nonićem. Dok mi je on pričao koristeći svoje nazive ulica, trgova, šuma Pule, bio sam katapultiran u A-U Pulu. Ta je Pula bila tu negdje oko mene, ali ja je nisam mogao jasno vidjeti.

S druge strane, moj nonić se u njoj krasno i savršeno snalazio. Prelazeći s broda na brod, a brodova je bilo jako puno, što na vezu, što uz obalu - skoro su se dodirivali - mogao je obići cijeli pulski zaljev. Na kopnu se, pak, fino vozio tramvajem. Ja taj njegov tramvaj u svojoj Puli nisam vidio, a tada zapravo i nisam znao što je tramvaj.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
• GRADSKA ŠTORIJA Forum bez koncesije
• GRADSKA ŠTORIJA: Badnjak po konobaru