Žmigavci

(Ilustracija)

Jedan mi je stariji čovjek ispričao kako su pulski vozači nekada koristili žmigavce. Mislite ona treperava žućkasta svjetla, upitao sam ga, a on je značajno klimnuo glavom i rekao da misli baš na njih. Ništa novo, pomislio sam, i ja ih gotovo svakodnevno koristim - svaki put kada se parkiram na neko škakljivo mjesto da skoknem do kioska po cigarete, pritisnem tu markantnu tipku s nacrtanim trokutom i za trenutak moj auto blješti poput vozila Herkulanee u sitne noćne sate. To je poruka za prometnog redara, govorim mu. Da se smiluje. Osim toga, žmigavci u Puli nemaju nikakvu drugu namjenu, govorim mu. A zašto i bi.

Ne, ne i ne, ljutito mi odgovara stari i napominje da su se nekad žmigavci u Puli koristili da bi se drugim vozačima nagovijestila namjera skretanja. Imaš lijevi žmigavac, kaže, imaš i desni, a ne samo sva četiri. I onda kada želiš skrenuti, upališ žmigavac i drugi vozači znaju tvoju namjeru.

Iz poštovanja sam suzdržao smijeh. Žmigavci za skretanje? Mora da je to bilo davno. Zašto bi netko drugima dao do znanja kamo skreće? Što druge ima biti briga kuda se ja krećem?

Stari je bio ustrajan i pokušavao me uvjeriti u svoju teoriju. Toliko se uživio da sam na trenutak pomislio da je stvarno bilo tako. Skrećeš lijevo, tak, lijevi žmigavac, skrećeš desno, tak, desni! A onda se zeznuo, pretjerao je; rekao je kako su u tim davnim i čudnim vremenima ljudi davali žmigavce i kada bi izlazili iz kružnog toka. "Da drugi znaju kad namjeravaš izaći iz kružnog toka", baš je tako rekao. Prasnuo sam u smijeh, ali mu nisam ništa odgovorio.