Želim ostati anonimus

Halo, Glas Istre!? Prijavio bih nepravdu kojoj upravo svjedočim. Da, da, to bi se trebalo riješiti. Gledajte, to nije normalno što se događa. Pa dokle ćemo ovako? Sve ću vam ja ispričati, ne brinite. Što? Zašto je bitno kako se zovem? A ne, ne, ne želim nikakve neugodnosti. Možemo nastaviti razgovor samo pod uvjetom da ostanem anoniman. Zar ne možete vi nešto napisati i tako riješiti problem?

Tako otprilike izgledaju pozivi upućeni redakciji Glasa Istre. Barem većina onih zbog kojih zvoni telefon pulske kronike. Svaki kutak Pule skriva tucet anonimusa. Takvi često napominju da je njihovo obavještavanje stvar pravde. Problem je najčešće neodgodiva hitnoća, životi su u pitanju.

Katkad su ti Puležani spremni razotkriti svoj identitet, ali potom se ipak predomisle. Nenadano u roku od dva, tri sata promijene mišljenje. Molećivo nas pitaju može li priča ugledati svjetlost dana bez da se oni upliću, nije im zgodno eksponirati svoju pojavu. Često idu i korak dalje. Savjetuju nas da nađemo nekog drugog tko će to breme preuzeti na sebe. Ma sigurno će netko htjeti, samo se moramo potruditi i pronaći takve. Oni jesu junaci našeg grada, poput Pečorina se ne slažu s društvom u kojem žive, ali herojstvo i zasluge rado će prepustiti nekome drugome.

- Zar ne znate da u Puli svatko svakog zna?, obavijeste nas smrtno ozbiljnim tonom.

Zato su primjerci poput Darka Šurana, Puljanina koji je bio voljan svim raspoloživim sredstvima stati na kraj suludim radovima u njegovoj ulici, a koji bi i njemu i njegovim susjedima otjerali turiste, pravi pravcati endem. Darko se s problemom uhvatio ukoštac imenom i prezimenom. I znate što? Riješio ga je bez intervencije Glasa Istre.