Zarobljenici patološke ljubavi

Njih izgladnjuju, bacaju s kamenoloma, vezuju za ograde i puštaju ih da se uguše. Tuku ih, ubijaju noževima, gađaju puškama, drže cijeli život zavezane ili ih jednostavno stave u vreću, opterete kamenjem i bace u more. Oni su naši najbolji prijatelji - psi. Svega ovoga, nažalost, nisu pošteđene ni mačke. U ovom slučaju dijagnoza je sigurna, iza svega stoji teška patologija, mržnja, frustracija. Riječ je o psihopatima koji su opasni za okolinu.

Nažalost, psi mogu skončati i od previše ljubavi. Pokazuje to recentni primjer gospođe koja je u Šijani, u stanu od 30-ak kvadrata, u tri godine skupila 20 pasa te ih, kako tvrde susjedi nikada nije izvela u šetnju, ali i slučaj kada je djevojka, s vrlo sličnim brojem pasa, godinama živjela u automobilu u šumi. Ta je ljubav patološka, uvrnuta, ali te ih osobe u svojim glavama stvarno vole i ne shvaćaju da imaju problem. On najčešće eskalira kada susjedi više ne mogu trpjeti smrad, buku, agoniju životinja ili se pak zabrinu za zdravlje osobe koje ih drže.

Tada počinje dugotrajna i iscrpljujuća borba s institucijama koje na djelu pokazuju svu svoju inertnost. Brigo moja prijeđi na drugoga. Nitko ne zna tko je prvi koji bi nešto trebao poduzeti i sve se samo vrti u krug. Komunalni redari, policija, veterinarska inspekcija, sanitarna inspekcija, Centar za socijalnu skrb - svi se pomiču brzinom puža, a životinje pate, problem se multiplicira, ljudi pate, u opasnosti su…

Najšokantnije od svega je da sam jučer doznala da ovakvih slučajeva u Puli, u našem gradu, ima još. Redom je riječ o socijalnim slučajevima i osobama s psihičkim poremećajima koji nisu u stanju brinuti se za sebe, a kamoli za kućne ljubimce. No, sve to treba netko utvrditi, zapisati, procesuirati - odlučiti reagirati. I ne čekati da pritom prođu godine i godine agonije.