Vrijeme za tapiju

(Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ/Arhiva)

Ležala je na kauču i razmišljala kako je glupo kada netko kaže: o ovome bi trebalo napisati knjigu. Naprasno je ustala iz udobnog ležaja i odlučila izaći van. Sada, u nedjelju u ponoć, dok je Pula vani natopljena kišom. U još ljetno nastrojenom ormaru jedva je pronašla neke stare gojzerice. S Kaštela se usponom spuštala do Foruma. Gojzericama je samouvjereno kročila na mokri kamen, znajući da se u njima neće poskliznuti kao ljeti u japankama. Zanimljivo je to, spuštati se usponom, pomisli.

Iznenadila se kada je u Prvomajskoj, odmah nakon Foruma, ugledala nekog tipa. Hodao je pognute glave, s rukama u džepovima. Prkosio se kiši jedino cigaretom koja mu je virila iz usta. Narančasti žar malko bi mu osvijetlio facu kada bi povukao dim. A onda je jedna krupna kap kiše, zalutala s kakvog starog žlijeba, poput padajuće komete sletjela na žar baš kada su se mimoišli. Ksss.

Na ulici nije bilo više nikog. Čulo se tek zvonko kapanje kiše i lelujavo plastično platno navučeno preko štanda Saleta Verude. Jesen se već prikrala ljetu straga i pogodila ga vodenim balonom u potiljak. Kiša je tek nakratko prestala. Kao da je nad čitavim gradom mokrio pijanac s lošom prostatom. Njegov je mlaz sada utihnuo, ali samo da bi se još malo približio pisoaru, napregnuo mjehur i iz sebe prolio ostatak ispijene pive. U zraku se osjećao jetki miris nadolazeće pulske tapije.

Cijelom Prvomajskom, Giardinima, pa sve do Arene nije vidjela ljude. Niotkuda se stvorio postariji par koji je šetao psa. Skoro ih je pozdravila, kao kada se rijetki ljudi iz pristojnosti pozdrave u šumi. Skrenula je prema Jupiteru i penjala se usponom. Penjanje usponom je već imalo više smisla. Jugo je opet zapuhalo. Pulska se tapija stvarno vratila u grad, prihvati nostalgično.

Mrzila je kada bi netko rekao: o ovome bi trebalo napisati knjigu. Tako je valjda nastala i knjiga o pulskoj tapiji. Dobila ju je na poklon za rođendan, ali je još nije otvorila. Sada je vrijeme za to.