Vozači bez milosti

Ilustracija (N. LAZAREVIĆ)

Jesu li nogostupi u Puli preuski, šahtovi začepljeni ili ceste pune rupa - ne znam, no za svake jače kiše, kao što je to bilo jučer, pješaci u centru grada imaju mokre noge. Nije stvar toliko u kiši koliko u, kako mi se požalila jedna starija dama, u vozačima bez milosti. Od valova koje uzrokuju jureći gradskim središtem kisnu svi naokolo, barem do koljena, a možda i više. Posebice su vodom ugroženi oni koji čekaju na zebrama ili autobusnim stajalištima. Jer, naprosto, nemaju gdje pobjeći.

- Ne znam gdje jure toliko da moraju smočiti sve uokolo. Razmišljala sam jutros da li da uopće krenem u grad? Ali morala sam po lijek, što ću, a sada ću kući doći pokisla k'o miš. Nisam ništa kriva, imam kišobran, čizmice na nogama, no ništa vas ne može spasiti kad vas zaliju jureći cestom, požalila mi se gospođa čekajući na autobusnoj stanici da bi se napokon dokopala suhe kuće.

Ima potpuno pravo. U suhim automobilima malo tko od vozača (čast izuzecima) uspori kada vidi da prolazi pored pješaka te jurcaju preko lokvi kao da nikoga oko njih nema. Ne mare ni za đake ni za starije ljude koji ne mogu poskočiti u kraj. Učenici, skriveni na autobusnim stajalištima od kiše, jučer su se od vode branili skačući na klupicu, no starija gospođa nije mogla pobjeći.

Gladan sitom ne vjeruje, veli uzrečica koja bi se mogla parafrazirati u "suh mokrom ne vjeruje". No, dogodit će se to da vozači jednom postanu pješaci. Ukoliko se na cesti nađu za jače kiše, shvatit će o čemu pišem.