Veruda u rešetkama

(M. VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)

Verudeži su konačno dobili rešetke. Dobro, nisu ih baš oni dobili, nego kanal, bolje rečeno jarak na parkiralištu kod tržnice. Prije je u kanal svaki tjedan upadao auto jedan. Sada toga više nema. Skoro bismo mogli reći da je na Verudi postalo dosadno.

Neki dan promatram ženu kako parkira, izlazi iz automobila i ležerno, mrtva-hladna prelazi preko rešetki, kao da ondje do jučer nikakve rupe s blatom bilo nije. Nije više potreban dodatan oprez, mjerkanje kanala i procjena hoće li se moći prekoračiti ili je to moguće samo uz zalet, lagan skok. Osim toga, prije si stalno morao kontati koliko duboko u parkiralište možeš autom ući, hoćeš li se preračunati pa zaglaviti kotačima u kanalu.

Taman kad su te brige prestale moriti naše sugrađane, kojima rupčage više nisu ni na kraj pameti, javio se jedan Verudež s upitnicima iznad glave. Em su premjestili klizalište, em su postavili rešetke i spiskali sto tisuća kuna. Mora da netko ima nešto protiv Verudeža.

A u jarak su upadali samo oni koji nisu pazili, da ne kažem oni slabijeg vida i refleksa, kao i vozači pod gasom, kaže on. Kanal nije namijenjen tome da netko ili nešto u nj upada, već je to kišni vrt, objašnjava čovjek, pitajući se može li što zapeti u rešetke. Dok je bio otvoren, u jarak je moglo upasti nešto veće, poput auta ili čovjeka, dok u rešetku može zapeti nešto puno sitnije. Štikla, starački štap, da ne kažem dječja ručica.

Dok te rešetkaste zlomisli more našeg sugrađanina, drugi namjernici već su zaboravili da je rupe ondje ikad bilo. Rešetke su lijepe i pouzdane, čak im se i biljke raduju jer su izrađene tako da se mogu obrezati u skladu s rastom stabla i povećanjem njegovog opsega.