Ulica kojom su i grofice pješačile

Neven LAZAREVIĆ

Grad se iz dana u dan mijenja, a mi to i ne primjećujemo. Tek ćemo naknadne pameti shvatiti da smo slike nekih gradskih predjela nepovratno izgubili. U samo nekoliko godina dogradnjom bolnice izmijenjena je vizura Santoriove ulice, nekadašnje Šišanske, i tko više razmišlja o jednoj od posljednjih poljoprivrednih oaza nadomak centra grada. Prije četiri godine parkiralište je progutalo "ekonomiju", nepregledne vrtove uz cestu, koji su desetljećima hranili bolnicu, pacijente i osoblje. Nema više visokog kamenog zida uz trotoar, nema kuće na vrhu imanja, niti jagoda za koje kažu da su ovdje bile najbolje.

Nema više ni mnogih čudnih gradskih likova koje smo uzimali zdravo za gotovo, ne nastojeći shvatiti njihovu originalnost. Odavno nema starice jako našminkana lica, pokrivene perikom i odjevene u zastarjelu, ali gospodsku odjeću davnih vremena, koja je svakodnevno prolazila upravo tom Šišanskom ulicom. Mlađe su je generacije zlurado zvali Maškarom, a starije, suptilnije - Groficom. Od grada do svog stana u vili u Šišanskoj, Grofica je sitnog koraka gazila izbjegavajući začuđujuće pogleda prolaznika i dobacivanja djece, žurila da što prije stigne kući gdje su je čekale samo mačke. I njoj zahvaljujući, nije bilo nezbrinute mačke u kvartu, a mnoge su i u njenim perikama blažene spavale. Više je, očito, marila za mačke, nego za ljude, kada su i mačke pokazivale više ljubavi nego ljudi. Tek kasnije sazna čovjek da je Grofica imala ime, da je radila u mirovinskom… U penziji je bila stalni gost, pa i domaćin, gradske knjižnice na mjestu današnje čitaonice umirovljenika - usamljeni ljudi uvijek se vežu uz knjige. Od knjižnice na Giardinima, preko Zagrebačke, do vile u Šišanskoj, tom Grofičinom putu, gazio bi mačak s crvenom mašnom na povodcu, korak za njim Grofica s prepoznatljivim nacrtanim madežom, poput ostarjelih francuskih plemkinja pred Revoluciju.

Na istom putu, 80-ak godina ranije, u Puli se dogodio - škandal! Baš je tako naslovio urednik "Naše sloge" vijest iz 1900. o navadi gradske glazbe da oda počast gradonačelniku Lodovicu Rizziju (onaj čije su mandate obilježile velike promjene u Puli) u njegovoj Vili Mariji, znanoj kao Boškarica. Na podestatov imendan, 25. kolovoza, gradski bi muzičari stizali predvečer u vilu, izveli par numera, a gradonačelnik bi ih potom častio i častio, kao i ostale uzvanike.

"Nije lijepo da je ta banda, vraćajući se u grad, poslije 11. ure (23 sata, op.n.) tako oduševljeno udarala da je sve stanovnike, koji su već u snu, iz sna trgnula i uzrujala. Zar za gradsku glazbu ne vrijede policijski propisi?!", pisale su prije 119 godina hrvatske novine. Eh, sve se u gradu mijenja, osim jedne stvari - uvijek je bilo i uvijek će biti jednakijih od drugih.