U svoj mi Puli mornara nema

Aj, puna je Pula mladih marinera… Ili mladih mornarića, kako je Balotu na kraju kultne knjige o našem gradu ispravio stari otac. U jednoj suvenirnici u Istarskoj ulici vidio sam šaljive koloritne crteže mornara u plavo-bijelim majicama i prisjetio se da smo nekada te majice na mornarima i uživo gledali pred pulskim kinima, a nerijetko ih i sami nosili kao tipičan ljetni dezen. No, u Puli ne samo da više nema mornara, nema ni imidža grada kao nekad značajnog pomorskog središta, a ni tih majica, tradicionalnih, nekada neraskidivo vezanih uz Pulu.

Na crtanim razglednicama mornar je jak, plećat, kratko ošišan, ali s velikim mustačima, uz sebe privija naizgled naivnu djevojku. I upravo sam takvim, uostalom, i zamišljao šarmantnog jakog dalmatinskog mornara Vicka Viribusa iz pseudopovijesnog romana "Admiralski stijeg" Ivana Katušića o potonuću "Viribusa Unitisa" u Puli 1918. godine! Slični su to veseli motivi kao s crtanih razglednica iz doba Austro-Ugarske, koje su na šaljiv način oslikavale mornarski život Pule, prije nego je sve okrenulo u klaonicu.

Možda nama nije, ali je mnogima plavo-bijelo bitno! Bokeljski je književnik Nikola Malović dobar dio svog opusa ("Prugastoplave storije" i "Jedro nade") utemeljio upravo na prepoznatljivom mornarskom dezenu i oko pruga isprepleo niz pomorskih, mediteranskih, ali prvenstveno bokeljskih štorija. Plavo-bijelo danas vezujemo i uz Dalmaciju: često njihovi poznati pjevači poziraju u mornarskim bojama, a vjerujem i da svaki "galeb" iz Dalmacije, koji drži do sebe, mora imati spremnu firmiranu majicu na rige. Pa i neka poziraju, kada smo se mi ostali odrekli mornaričke baštine.

Mornarica je gradila Pulu, mada se to ni po čemu danas ne bi moglo reći. Nema u suvremenoj Puli prepoznatljivih mornarskih motiva i simbola pa ni univerzalnih i prepoznatljivih plavo-bijelih linija, kao stvorenih za "oslikavanje" grada. Imamo Mornarički park, Mornaričku crkvu, Mornaričku bolnicu, Mornaričku kasarnu… Ali nema više broda, nema ni mornara.